Predmet spora je utvrđenje da su tužitelji dosjelošću stekli vlasništvo nekretnine na način što su česticu imali u kvalificiranom posjedu kroz zakonom potrebno vrijeme za stjecanje dosjelošću Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev jer po ocjeni tog suda tužitelji nisu imali posjed potrebne kakvoće za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući da sklapanjem kupoprodajnih ugovora iz 1981 i 1982 ugovorili su samo pravo služnosti puta na teret nekretnina u vlasništvu prodavateljice radi osiguranja prolaza do kuće koju su sagradili na kupljenim česticama zemljišta Sud je ocijenio da posjed tužitelja nije bio samostalan tzv vlasnički posjed te da nije bio pošten jer su tužitelji znali i morali znati da za stvar koju posjeduju nemaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva Drugostupanjski sud preinačio je presudu suda prvog stupnja i usvojio tužbeni zahtjev Rješenjem Vrhovnog suda ukinuta je presuda Županijskog suda Tužiteljica je osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda te je naznačila pravno pitanje koje glasi Može li se stjecanje prava vlasništva dosjelošću suprotstaviti pravu onoga koji je s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri ...
Detaljnije možete vidjeti ako se pretplatite na časopis Pravo i Porezi.
Ako ste pretplatnik upišite svoje korisničko ime i zaporku
