Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da tužiteljica na predmetnoj nekretnini nema takvo pravo koje sprječava provedbu ovrhe Naime ovrha da je određena temeljem Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu br kojim je osnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini a koje je u zemljišne knjige upisano 2008 dakle prije nego je tužiteljica upisala zabilježbu spora Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju Nedostatak dobre vjere da se ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje Tužiteljica na kojoj je bio teret dokaza da nije dokazala da je 1 tuženik znao ili imao razloga znati da zemljišno knjižno stanje ne odražava pravo vlasničko stanje 1 tuženik da je postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u istinitost onoga što je u vrijeme sklapanja pravnog posla ugovora o zalogu bilo navedeno u zemljišnoj knjizi utvrdivši da na spornim nekretninama koje su predmetom založnog prava ne postoji nikakvo upisano suvlasničko pravo u korist tužiteljice odnosno da je 2 tuženik bio isključivi vlasnik sporne nekretnine Stoga kako ne postoje pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan U ovom predmetu nisu sporne činjenice već primjena materijalnog prava Naime 1 tužena je upisala dana 2008 založno pravo na nekretninama koje su predmet ovršnog postupka temeljem Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu br od 2008 U trenutku stjecanja založnog prava 1 tužene kao vlasnik predmetnih nekretnina bio je upisan samo 2 tuženik kao vlasnici druge nekretnine ...
Detaljnije možete vidjeti ako se pretplatite na časopis Pravo i Porezi.
Ako ste pretplatnik upišite svoje korisničko ime i zaporku
