Predmet spora u ovoj fazi postupka jest postoji li obveza tužene na plaćanje utuženog iznos za utrošenu vodu za razdoblje od studenoga 2008 do travnja 2019 Iz stanja spisa proizlazi da tužena u utuženom razdoblju je koristila usluge tužitelja odnosno ista je koristila vodu u svojem stanu s time da za njeno korištenje nije ništa platila tužena navodi da je redovito reklamirala račune zbog previsokog iznosa no za to ne postoji pisani dokaz tužitelj i tužena su sklopili izvansudsku nagodbu dana 13 listopada 2015 kojom su utvrdili dug tužene u visini od 19 951 52 kn koji dug se tužena obvezala platiti u deset jednakih mjesečnih rata po 2 000 00 kn s time da zadnja deseta rata iznosi 1 951 52 kn te svaka dospijeva zadnji dan u mjesecu počevši od 30 listopada 2015 pa do 30 srpnja 2016 tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu dana 12 lipnja 2019 tužena je izjavila prigovor zastare sud prvog stupnja je proveo vještačenje radi utvrđenja visine duga te je vještačenjem utvrđeno da je knjižena visina duga upravo ona utužena no da tužitelj nema dokaza o očitanju vode te da je isto vršeno u nepravilnim višemjesečnim razmacima Ovakva utvrđenja suda ...
Detaljnije možete vidjeti ako se pretplatite na časopis Pravo i Porezi.
Ako ste pretplatnik upišite svoje korisničko ime i zaporku
