Zadužnica predstavlja sredstvo osiguranja plaćanja za slučaj ako dužnik po dospjelosti ne ispuni svoju obvezu u cijelosti ili je ispuni djelomično. Zadužnica ima svojstvo ovršne isprave pa je u tom smislu izjednačena s učinkom pravomoćne sudske presude. Sukladno tome smatra se porezno priznatim rashodom vrijednosno usklađenje i otpis potraživanja od kupaca po bjanko ili običnoj zadužnici koja je dostavljena na naplatu. O tome je i Ministarstvo financija dalo mišljenje (MF Kl.: 410-01/02-01/1007 od 12. ožujka 2003.) za koje smatramo da je još uvijek aktualno.
Naime, važeći porezni propisi nigdje ne navode mogućnost da se priznatim rashodom smatra otpis i vrijednosno usklađenje potraživanja od kupaca po zadužnici koja je dostavljena na naplatu. Međutim, kako zadužnica ima svojstvo ovršne isprave s učinkom pravomoćne sudske presude, smatramo da se uz zadovoljenje ostalih uvjeta (potraživanje je bilo evidentirano u prihodima, prošlo je više od 120 dana od dana dospijeća do kraja poreznog razdoblja) i podnošenje zadužnice smatra radnjom za osiguranje naplate duga, pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno čl. 9., st. 3. Zakona o porezu na dobit.
Opširnije o tome pročitajte u časopisu RRiF br. 12/11., str. 22.
