Pravo i porezi 9/2010

Zakon o porezu na dohodak noveliran je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak, koji je Sabor RH donio po hitnom postupku 18. lipnja 2010., a stupio je snagu 1. srpnja 2010. Autorica u članku pojašnjava o kakvim je promjenama riječ te osiguravaju li ove promjene u oporezivanju dohotka pravednu raspodjelu poreznog tereta.

U hrvatsko je porezno pravo načelo postupanja u dobroj vjeri prvi put uvedeno 2001. Tadašnji zakonski okvir uvedenog instituta dobre vjere u poreznom postupku nije sadržavao odredbe koje bi preciznije određivale sadržaj pojma ili kriterije za ocjenu takvog postupanja. Supsidijarni su izvori prava bili jednako skromni. Donošenje novog Općeg poreznog zakona dalo je naslutiti da se mijenja pristup uređenju instituta s namjerom potpunijeg i jasnijeg uređenja već postojećeg porezno-pravnog instituta – postupanja u dobroj vjeri. Zakon propisuje donošenje provedbenih propisa o načinu primjene propisanog načela i uvođenju instituta obvezujuće informacije u oporezivanju. Institut obvezujuće informacije možemo smatrati potvrdom primjene načela postupanja u dobroj vjeri. Na temelju analize podzakonskog propisa donesenog s ciljem provedbe načela postupanja u dobroj vjeri daje se ocjena pokušaja uvođenja ovog instituta. Kako je uobičajeno rabiti pojam obvezujuće informacije u smislu pojedinačne ili individualne obvezujuće informacije, u ovom ćemo se članku prikloniti navedenomu. U svrhu razlikovanja navedenih instituta, javnu ili opću obvezujuću informaciju označit ćemo kao mišljenje. U tom bismo smislu uvodno mogli pokušati odrediti institut obvezujuće informacije kao tumačenje odredaba poreznih zakona od strane poreznih tijela pri čemu je tumačenje obvezno za porezno tijelo, pod pretpostavkom da se činjenice i okolnosti, na kojima se temelji dana informacija, nisu promijenile. Pritom je povod donošenju obvezujuće informacije formalni zahtjev poreznog obveznika, koji za predmet mora imati pitanje primjene poreznih pravila na planiranu, buduću oporezivu transakciju ili aktivnost. Kako institut obvezujuće informacije predstavlja jedan od temelja u demokratizaciji poreznog postupanja, u nastavku članka pokušava se odgovoriti na pitanje je li taj institut uveden u hrvatsko porezno pravo. U tu se svrhu analizira hrvatsko porezno pozitivno zakonodavstvo te prikazuju odabrana komparativna zakonodavstva koja imaju pozitivna iskustva u primjeni predmetnog instituta.

Krajem mjeseca srpnja ove godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru, s ciljem da se, između ostalog, uskladi s posljednjim i pretposljednim izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima. Najvažnije promjene ovih zakonskih novela učinjene kroz prilagodbu njegovih odredaba s propisanom obavezom upisivanja u registar svih članova društva s ograničenom odgovornošću, tako što su podatci o članovima društva sada vidljivi u glavnoj knjizi sudskog registra od osnivanja društva i nakon svake promjena članova društva ali i statusnih promjena samog subjekta upisa. Uz to je ovim zakonskim novelama propisan rok do kojeg se mora podnijeti prijava za upis svih članova društva i za ona društva koja su već bila upisana u sudski registar s više članova, a koji se prema ranijim odredbama Zakona nisu upisivali u sudski registar. Zapravo, tim se upisom deklarira stvarno stanje članstva u društvu, a propisani prilozi uz prijavu trebali bi garantirati valjanost prijenosa ili stjecanja poslovnih udjela u društvu.

Radno vrijeme je vrijeme u kojemu se radnik nalazi na raspolaganju poslodavcu u okvirima radnog odnosa. Tijekom radnog vremena radnik mora raditi po nalogu poslodavca, s time da se u ukupno radno vrijeme ubrajaju efektivan rad i obvezna nazočnost radnika na radu. U ovome se članku razmatraju pitanja vezana za radno vrijeme s kojima se svakodnevno i susrećemo.

Uredba o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi na snazi je od 24. lipnja 2010., a rok za glavninu njezine provedbe istječe 24. rujna 2010. Autor, koji je sudjelovao u radu Povjerenstva za pripremu Nacrta Uredbe, analizira glavna koncepcijska pitanja s kojima je bilo suočeno Povjerenstvo, odabrane normativne inačice te druga pitanja vezana za pripremu teksta Uredbe. Općenito, za primjenu i interpretaciju propisa od velike su važnosti informacije vezane za njihovu genezu. Autor smatra da Uredba u dovoljnoj mjeri usklađuje dva cilja: uvođenje osnovnog reda u lokalne klasifikacijske i platne sustave, uz dovoljno prostora za izražavanje lokalne autonomije.

Europska socijalna povelja, kojom se štite ljudska prava, propisuje obvezu strana ugovornica da svi zaposlenici imaju pravo na pravičnu plaću koja će njima, kao i njihovim obiteljima osigurati dostojan životni standard. Radi osiguranja prava na pravičnu plaću ugovorne strane su obvezne priznati zaposlenicima pravo na plaću koja će im osigurati dostojan životni standard, zatim priznati pravo na jednaku plaću muškaraca i žena za jednako vrijedan rad, potom priznati pravo na povećan iznos plaće za prekovremeni rad, te dopustiti odbitke od plaće samo pod uvjetima i u opsegu propisanim zakonima, podzakonskim aktima, kolektivnim ugovorima ili arbitražnim odlukama. S pravom na pravičnu plaću, među inim je povezana i minimalna plaća, koja je u nas urđena Zakonom o minimalnoj plaći, koji u primjeni nešto više od dvije godine. Minimalna plaća je najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu. Pravo na nju imaju svi radnici koji rade u RH. Pravo na minimalnu plaću ne ovisi o složenosti poslova koje radnik obavlja ni o eventualno ispunjenju zadanih poslova., već je to minimalna cijena rada radnika u RH.

Povodom Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, koji je objavljen u srpnju 2010., autor u ovome članku iznosi prikaz toga zakona. Taj je zakon zapravo novi propis u našem financijskopravnom području koji određuje način provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika.

Od početka prošle godine na snazi je Zakon o igralištima za golf. No nakon nepunih godinu i pol dana pristupilo se novelama toga zakona. Budući da su u međuvremenu donesene spomenute novele, u nastavku članka prikazuju se izmjene i dopune koje iste donose glede posebnosti uređenja izgradnje igrališta za golf.

Odgovornost za drugog uređena je čl. 1055. – 1062. Zakona o obveznim odnosima. Za razliku od uređivanja ove materije odredbama ranije važećeg Zakona, nova zakonska regulativa predstavlja znatno bolje nomotehničko rješenje. Njome je razmatrana problematika uređena na jedinstven i sustavan način, dok je odredbama ZOO-a iz 1991. razmatrana problematika bila formalno razdijeljena na dva dijela, i to na odgovornost za drugog te odgovornost poduzeća i drugih pravnih osoba prema trećem. Ovakvo se razdvajanje, međutim, nije pokazalo zadovoljavajućim jer pojam odgovornosti za drugog obuhvaća smisleno obje navedene sastavnice.

U smislu Zakona o pružanju usluga u turizmu, uslugama u turizmu smatraju se pružanje usluga turističke (putničke agencije), turističkog vodiča, turističkog pratitelja, turističkog animatora, turističkog zastupnika, turističke usluge u nautičkom turizmu, turističke usluge u seljačkom gospodarstvu ili obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, turističke usluge u ostalim oblicima turističke ponude i ostale usluge koje se pružaju turistima u vezi s njihovim putovanjem i boravkom.

Dana 29. travnja 2004. Europski parlament i Vijeće donijeli su Uredbu br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.1 Za primjenu te uredbe Europske unije (EU) 16. rujna 2009. donesena je Uredba br. 987/2009 o određivanju načina primjene Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.2 Sukladno čl. 91. Uredbe 883/2004 i čl. 97. Uredbe 987/2009, obje će se uredbe EU primjenjivati od 1. svibnja 2010. U prethodnim brojevima našega časopisa prikazali smo sadržaj i obilježja ove uredbe, njezino važenje s obzirom na osobe i primjenu u području zdravstvenog osiguranja i povodom ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, a u ovom se broju daje prikaz Uredbe u dijelu o mirovinskom osiguranju.