Pravo i porezi 7/2010

U lipnju 2010. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit koji se primjenjuju od 1. srpnja tekuće godine. Ukinuta je stopa poreza na neto plaće i druge primitke od 2%, a stopa od 4% ukida se od 1. studenoga ove godine. Od 1. srpnja smanjena je i stopa doprinosa za općekorisne funkcije šuma

Ustavni sud RH je prije dva mjeseca donio odluku kojom je odlučio o sukobu nadležnosti u konkretnom predmetu između porezog tijela i suda. Radilo se pravilnosti obračuna kamata sukladno Općem poreznom zakonu. Sud je odlučio da predmetno pitanje mora riješiti nadležno upravno (porezno) tijelo u okviru svoje nadležnosti, a ne redovni sud, budući da su u postojećem poreznopravnom sporu kamate sporedno potraživanje, koje prati sudbinu glavnog potraživanja – povrata poreza na promet nekretnina, plaćenog poreznom tijelu na temelju rješenja koje je kasnije poništeno, pa se smatra da je porez plaćen bez pravne osnove. U tom slučaju, porezni obveznik, prema odredbama Općeg poreznog zakona, ima pravo, uz povrat poreza, i na kamate na uplaćeni iznos poreza.

Za kazneno djelo “Povreda dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje (čl. 626. ZTD-a)“ mogu odgovarati članovi uprave, njihovi zamjenici i izvršni direktori dioničkog društva, a u nekim slučajevima i likvidator. U članku se analizira recentna sudska praksa te se zaključuje da članovi uprave d.o.o.-a od 1. siječnja 2004. pa do stupanja na snagu Novele ZTD-a iz 2009. 1. svibnja 2010. nisu mogli odgovarati za nepokretanje stečaja u slučaju insolventnosti, već samo za nesazivanje skupštine. Od 1. svibnja 2010. članovi uprave d.o.o. ponovno mogu kazneno odgovarati za neprijavljivanje stečaja u slučaju gubitka prezaduženosti i nesposobnosti za plaćanje.

Osiguranje od odgovornosti odvjetnika, kao obvezno osiguranje, u hrvatski pravni sustav uvedeno je još 1994. godine tadašnjim Zakonom o odvjetništvu (NN, br. 9/94). Od tog vremena u primjeni su i Opći uvjeti osiguranja od odgovornosti odvjetnika (1.1. 1995.) koji se do danas nisu mijenjali. No, u međuvremenu je Zakon o odvjetništvu doživio izmjene i dopune, a koje su se dotakle i osiguranja od odgovornosti odvjetnika. Također, došlo je i do određenih promjena i u zakonskom uređenju ugovora o osiguranju (ZOO 2005). Posljedica toga je postojanje određenog stupnja neusklađenosti, kako zakonskih propisa međusobno, tako i Općih uvjeta osiguranja sa zakonskim propisima. Pored toga, i same pojedine odredbe Općih uvjeta osiguranja međusobno su kolidirajuće. S obzirom na navedeno, u praksi, (ali i u pravnoj teoriji), javljaju se pojedini problemi i dvojbe koje do danas nisu riješena. Neka od postojećih rješenja, kao što će se vidjeti nisu u skladu sa svrhom obveznog osiguranja od odgovornosti, pa čak ni sa strukom osiguranja. Cilj je ovog rada prikaz rješenja tih pravnih problema i dvojbi, od kojih su neka već zastupljena u pravnoj literaturi, ali i da ponudi neka nova rješenja. U takvom nastojanju, u radu, autor pokušava ponajprije prikazati trenutnu pravnu situaciju u obveznom osiguranju od profesionalne odgovornosti odvjetnika glede nekih najvažnijih pitanja ove grane osiguranja: pravnih izvora, sklapanja ugovora o osiguranju od odgovornosti, određivanja stranaka u ugovoru o osiguranju, određivanja kruga trećih osoba, opsega pokrića rizika i pojedinih isključenja iz pokrića te minimalnih svota osiguranja. Pri tomu se usporedno ukazuje na spomenute sporne momente u pojedinim pitanjima te se pokušava iznaći rješenja da se oni prevladaju. U iznalaženju takvih rješenja u radu se navode i komentiraju primjeri iz poredbenog prava koji bi, prema stajalištu autora, mogli poslužiti i kao uzorak za hrvatsko pravo.

Novi Zakonom o elektroničkim medijima, je pogrešno gledati kao propis koji se odnosi samo na određene, vrlo specijalizirane pravne osobe: koncesionare radija i televizije, nakladnike elektroničkih publikacija i srodne kategorije. Krug osoba koje moraju biti upoznate s ovim propisom je bitno širi. Ulaze tu svi oni koji se bave promidžbom, lokalna samouprava, tijela zadužena za obavješćivanje građana, osobe zainteresirane za pokretanje internetskih portala te svi oni zainteresirani za ulaganja u elektroničke medije. U taj opseg svakako ulaze i svi oni zaduženi za brigu o djeci i maloljetnim osobama.Zakon donosi i jednu bitnu promjenu. Njime su internetski portali po prvi put postali jednaki klasičnim elektroničkim medijima. To predstavlja ne samo praćenje novonastalog stanja već i – uz to neposredno nevezano, ali vrlo simbolično gašenje analognog televizijskog signala – početak promjene paradigme o tome što elektronički medij uopće jest.

Novi Zakon o općem upravnom postupku (ZUP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., sadrži odjeljak „Obavješćivanje“, za razliku od ranijeg ZUP-a, koji je sadržavao odjeljak „Dostava“. Kako su tek danom uredne dostave ispunjene pravne pretpostavke za nastup pravnih učinaka donesenih upravnih akata, jer se tim danom utvrđuje početak i tijek rokova za poduzimanje određene pravne radnje, te zbog nepravilne dostave mogu nastupiti pravne posljedice u vidu ukidanja klauzule konačnosti, pravomoćnosti i izvršnosti upravnih akata, autorica teksta smatrala je korisnim detaljnije ukazati na relevantne odredbe novog ZUP-a o dostavi, ali ukazati i na važnost prava na obavješćivanje o tijeku postupka i razgledavanje spisa. Novim ZUP-om propisani su oblici obavješćivanja, mogućnost razgledavanja spisa, te vrste dostave, kao što su osobna dostava, posredna dostava, dostava zajedničkom predstavniku, dostava pravnoj osobi i javnopravnom tijelu, dostava u posebnim slučajevima, dostava elektroničkim putem i dostava javnom objavom.

Zakon o vlasništvu je određeno da se založno pravo može osnovati na temelju pravnog posla osobe čiji je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo). Prisilno zasnivanje založnog prava naziva se tako jer se provodi na temelju zahtjeva predlagatelja osiguranja neovisno o volji protivnika osiguranja. Pravni interes predlagatelja osiguranja da zahtjeva slabiji oblik pravne zaštite (založnopravno osiguranje) iako bi na temelju iste osnove (ovršne isprave) mogao tražiti jaču i potpuniju pravnu zaštitu (ovrhu) temelji se na izričitom zakonskom ovlaštenju. Predlagatelj se za takvo osiguranje može odlučiti u slučaju kad se ovrha ne nekretnini u sadašnjosti ne bi isplatila zbog stanja na tržištu, ili zato da bi se protivniku osiguranja omogućilo da u jednom daljnjem roku na drugi način namiri njegovu tražbinu i dr.

Ugovor o pomorskom osiguranju je pravni posao kojim se ugovaratelj osiguranja obvezuje da će osiguratelju platiti premiju osiguranja ili doprinos, a osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja da će osiguraniku ili korisniku osiguranja, ako nastane događaj koji znači osigurani slučaj, u skladu s odredbama ugovora isplatiti naknadu za štetu ili ugovorenu svotu novca, ili na drugi odgovarajući način ispuniti svoju ugovornu obvezu. Ugovorne strane ovog ugovora su osiguratelj, osiguranik i ugovaratelj osiguranja. Oblici ovog ugovora su pojedinačni, te opći (generalni) ugovor o pomorskom osiguranju. Ovaj ugovor sklapa se kao ugovor na vrijeme (najčešće su to ugovori o osiguranju brodova), ugovor za putovanje (najčešće su to ugovori o osiguranju robe u prijevozu), te kombinacija ugovora na vrijeme i ugovora za putovanje u okviru istog ugovora.

Distributorship agreement je ugovor kojim se jedna strana, distributer, obvezuje da će prodavati (distribuirati) robu koju nabavlja od druge strane, proizvođača ili dobavljača, u svoje ime i za svoj račun te kojim je distributer integriran u prodajnu mrežu proizvođača. Navedeni je ugovor važan instrument u politici zaštite tržišnog natjecanja i promicanju slobodnog kolanja roba i usluga u EZ. Unatoč sektorskom definiranju instrumenti međunarodnog privatnog prava pravne stečevine nisu uobličili autonomnu definiciju pojma ugovora o distribuciji. Ta činjenica otvara novo problematično pitanje - potrebu kvalifikacije spornog ugovornog odnosa.

Izvori europskog prava predstavljaju autonoman sustav pravnih normi koji se razlikuje kako u odnosu na nacionalne izvore, tako i u odnosu na izvore međunarodnog prava. Premda autonoman izvor sa svakim o njih ima dodirne točke i poveznice. Pravila koja vrijede u međunarodnom pravu za međunarodne ugovore su jednako primjenjiva na sve ugovore koje sklapa Europska unija. Izravna primjenjivost pojedinih pravnih instrumenata zahtjeva njihovu automatsku integraciju u nacionalni sustav. Osim toga, stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora izvori prava EU su u velikoj mjeri redefinirani, te je smanjen broj oblika u kojem se pojavljuju. U ovome se radu razmatra novonastala realnost s posebnim naglaskom na kompleksnost ove vrste izvora prava. Navedeno se prvenstveno očituje kroz raznovrsnost oblika u kojima se izvori pojavljuju te kroz vremensku dimenziju njihovog važenja kao pravne stečevine EU.

Directive 883/2004 on coordination of the social security system se ograničava na najnužnije odredbe o korištenju davanja izvan nadležne države (u slučaju putovanja iz jedne države članice u drugu), o prijevozu unesrećenog, oboljelog ili umrlog, o pogoršanju ranije utvrđene profesionalne bolesti, o nadoknadi troškova između nositelja osiguranja i o posebnostima nacionalnih sustava, a posebno se ističe mogućnost odlaska na liječenje u drugu državu članicu, kada liječenje nije moguće provesti na teritoriju države članice prebivališta korisnika u skladu s predviđenim planom liječenja, prema članku 36. Directive. Može se uočiti i da je tek naznačena situacija, kada dođe do ozljeda na radu u dvije i više država članica. Što se tiče hrvatskog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, vezano uz sustav i organizaciju, neće biti smetnja u provedbi uredbe EU i pri ostvarivanju prava pojedinaca njezinom primjenom, po pristupanju Hrvatske ovoj asocijaciji europskih država.

U sklopu velike reforme oporezivanja poduzeća 2008. u SR Njemačkoj izvršena je i reforma poreza na prihode od kapitala koja se isključivo odnosi na fizičke osobe. Kao prvo i najbitnije za bilo koji porezni sustav, nastupila je značajna jedinstvenost i jednostavnost u već ionako složenom njemačkom poreznom sustavu koji je obilježen sa mnogo iznimkama. Barem što se tiče uvođenog poreza na prihode od kapitala, on se ubire ne samo jednostavnije i jedinstveno, nego i na transparentan način od strane kreditnih institucija. Time se postiže i željeno sprječavanje porezne utaje, jer porez nije više ovisan o poreznom poštenju građana, a paralelu vidimo sa porezom na plaću. Važno je napomenuti kako se u zakonu proširio popis prihoda od kapitala koji od sada podliježu oporezivanju po novo uvedenom porezu.

Prikaz knjige: "Ugovorno pravo osiguranja" (Komentar zakonskih odredaba, Tectus, Zagreb, 2009.) autora prof. dr. sc. Drage PAVIĆA