Posljednjih nekoliko godina pojavio se stanoviti broj upita o ugovorima o zajedničkim ulaganjima. Iz tih se upita razabire da neki ugovorni pregovarači nemaju jasan stav o temeljnim pitanjima povezanim s tom vrsti ugovora i da im je stoga oslabljena pregovaračka pozicija u odnosima s inozemnim partnerima. Pri tome se nerazumijevanje odnosilo više na pitanja koja zadiru u temeljni odnos ugovornih strana, a manje na tehnička pitanja osnivanja trgovačkog društva. Ovaj je članak namijenjen onima koji pregovaraju kod zaključenja takvih ugovora, a u cilju jačanja razumijevanja osnovnih pitanja iz odnosa ugovornih strana koja se javljaju kod tih ugovora.
Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, koje je u nas inače uređeno Zakonom o obveznim odnosima, jest institut putem kojeg vjerovnici mogu u cilju namirenja svojih tražbina, otkloniti prema sebi posljedice određenih, inače pravovaljanih imovinskopravnih raspolaganja svoga insolventnog dužnika. Pri tome se naplaćuju iz nekih vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini nego imovini trećih osoba, dužnikovih pravnih sljednika na tim vrijednostima. Sudska praksa naših sudova u pogledu navedenog instituta nije uvijek jedinstvena, pa se stoga u ovome članku razmatraju neka različita stajališta iznesena u nekim sudskim odlukama. U samoj poslovnoj praksi, ugovori se često sklapaju bez ugovaranja sredstava osiguranja tražbine, a osim toga mnogobrojne su obveze koje ne proizlaze iz ugovora, kao što je primjerice obveza plaćanja poreza. Postavlja se pitanje što može učiniti vjerovnik ako ustanovi da u trenutku dospijeća obveze dužnik više nema imovine iz koje bi se mogao namiriti. Jedno od sredstava kojima može zaštiti svoje ugroženo pravo jest i pobijanje dužnikovih pravnih radnji.
Prisila pri naplati poreza, državna je mjera koja se primjenjuje u svim pravnim sustavima. To je u skladu sa samom biti poreza, kao davanja čije je plaćanje jednostrano uvelo javno-pravno tijelo bez obzira na volju onih koji ga plaćaju. Ta se prisila temelji na propisima iz područja porezno-postupovnog prava, porezno prekršajnog prava i porezno-kaznenog prava. Činjenice na temelju kojih se utvrđuje porezna obveza i njezina visina, su prihod, dohodak, imovina, potrošnja i slično. One su po svojoj prirodi mjerljive i dio su subjektivnog oblika životnih uvjeta poreznog obveznika. Poreznom tijelu te činjenice postaju poznate, u pravilu, na osnovi prijave poreznog obveznika, a rjeđe i kontrolom, koju je ovlašteno provoditi porezno tijelo, te sudjelovanjem poreznog obveznika u poreznom postupku. Bez njegova sudjelovanja, odnosno samo kontrolom poreznog tijela, spoznaja o tim činjenicama bila bi vrlo ograničena. Stoga je sudjelovanje poreznog obveznika u poreznom postupku prijeko potrebno, ali se bez prisile to sudjelovanje ne može očekivati.
Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vijednost (koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine), te novim Pravilnikom o porezu na dodanu vijednost (koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine), zakonodavac djelomično usklađuje hrvatski sustav PDV-a s pravnom stečevinom u pogledu oporezivanja inozemnog poduzetnika. Međutim ostaje dojam, da je zakonodavac i ovom prilikom propustio usuglasiti neke odredbe hrvatskog zakonodavstva s pravnim pravilima pravne stečevine Europske unije ili neke od pojmova nije preuzeo u hrvatski Zakon o porezu na dodanu vrijednost. Isto tako inozemni poduzetnik je i dalje diskriminiran u pogledu obavljanja djelatnosti na području Republike Hrvatske, što će biti potrebno usuglasiti do ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
U svrhu povećanja djelotvornosti pravnog sustava te povećanja učinkovitosti državnih institucija, smanjivanja administrativnih opterećenja za građane u postupcima koji se vode pred tijelima javne vlasti radi ostvarivanja određenih prava, boljeg pregleda nad imovinom pravnih i fizičkih osoba, kao i radi usklađenja hrvatskog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, od. 1. siječnja 2009. u RH se počeo primjenjivati Zakon o osobnom identifikacijskom broju (Nar. nov., br. 60/08.) te njegov provedbeni propis Pravilnik o osobnom identifikacijskom broju (1/09.).
Autor: Mr. sc. Mirjana MAHOVIĆ KOMLJENOVIĆ, dipl. oec.
Bitan dio postupka pripajanja ovisnih društava s ograničenom odgovornošću je obračun goodwilla kojim se troškovi stečenog udjela dovode na fer vrijednost na dan stjecanja udjela. Negativnim goodwillom koji nastaje kada su troškovi stjecanja udjela manji od udjela u fer vrijednosti neto imovine na dan stjecanja oporezuje se zarada u stjecanju udjela ili priznaju troškovi ako je obračunat goodwill u slučaju kada su troškovi veći od udjela u stečenoj neto imovini. No, na dan pripajanja ovisnog društva troškovi stjecanja uvećani za negativni goodwill ili umanjeni za goodwill nisu fer vrijednost koju treba zamijeniti za udjel u neto imovini pripojenog ovisnog društva. Kako poslovni udjeli nisu izloženi tržištu, jedini način je primjena metode udjela u promjeni neto imovine pripojenog ovisnog društva od dana stjecanja udjela do dana pripajanja. S obzirom da promjena neto imovine pripojenog društva može biti rezultat dobitaka ili gubitaka ili revalorizacije dugotrajne imovine, u postupku pripajanja treba voditi o tome računa kako ne bi došlo do dvostrukog oporezivanja dobitka i na to je upozoreno na primjerima.
Konvencija o ugovorima o međunarodnom prijevozu stvari morem (Rotterdamska pravila), 2009. je svojim odredbama, pravno je prihvatljiva jer je ukomponirala i tradicionalna načela iz Haaško (Visbyjskih) i Hamburških pravila. No, mnoge su države još vezane Haaškim pravilima, neke čvrsto čuvaju nacionalne interese nacionalnim pravom, a povjerenje u Hamburška pravila dodano će se poljuljati suvremenijim Rotterdamskim pravilima, a vrijedan pristup unifikaciji i multimodalnog prijevoza u nastojanju urediti "door to door" prijevoz odredbama koje mogu izazvati dvojbe i prijepore u prihvaćenoj ograničenoj mrežastoj odgovornosti mogu također biti smetnja u recepciji od strane država (baš i zbog toga što je riječ o novoj regulaciji). Pri tome valja imati na umu da i postojeća Konvencija UN o međunarodnom multimodalnom prijevozu robe, 1980., nije imala uspjeha, a unimodalne konvencije u drugim granama prometa veoma su učinkovite i osuvremenjuju se stalnim promjenama i dopunama. Neke europske države nisu sklone olako žrtvovati postojeću konvenciju za cestovni i željeznički prijevoz.
Službenički, pa i uopće radni odnosi unutar međunarodne organizacije postaju dio prava međunarodnih organizacija zapravo tek u prošlome stoljeću i to nakon Drugog svjetskog rata. Do tada, pravno uređenje tih odnosa zasnivalo se u pravilu tek na bilateralnim ugovorima između zainteresiranih država. Razvoju prava navedenih organizacija u pogledu radnopravnih odnosa nesumnjivo je doprinio i znatan porast brojnosti tih organizacija u to doba. Sam djelokrug i ovlasti međunarodne organizacije, baš kao i pitanja njezina međunarodnopravnog statusa, a onda i pravnog položaja njezinih zaposlenih, osobito onih s diplomatskim svojstvom tj. međunarodnih službenika bit će u pravilu uređena prvenstveno spomenutim konstitutivnim, temeljnim aktom pojedine organizacije. Tako će i pitanja povlastica i imuniteta kako organizacije u cjelini, tako i njezinih zaposlenika ovisiti ne samo od slova spomenutog akta organizacije, već i od njegova tumačenja. Stoga će i granice nadležnosti pojedine međunarodne organizacije, kako u odnosu na njezine zaposlenike i organe, tako i u odnosu s državama, u prvom redu prema državi njezina sjedišta, biti prosuđivane na taj način.
U naše zakonodavstvo pravni standard poslovne prosudbe uvodi se pretposljednjim izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima, uz već postojeći pravi standard pozornosti dobrog gospodarstvenika. Pravni standard pozornosti može se usporediti sa, u američkom pravu standardom duty of care. Uvođenjem pravila poslovne prosudbe dana je mogućnost članovima uprave i nadzornog odbora, odnosno upravnog odbora da se oslobode odgovornosti za poslovne odluke koje donose ako su pri donošenju istih na temelju primjerenih informacija razumno pretpostavili da djeluju za dobrobit društva, i pri tom nisu postupali protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva. Ovakva pravna određenost omogućava članovima uprave i ostalim sudionicima da se pozivaju na razumnu prosudbu temeljem okolnosti i informacija koje su im bile dostupne, a koje su prikupili u određenoj situaciji. U vođenju poslova društva možda su i donijeli pogrešnu odluku, ali su razumno pretpostavili da djeluju za dobrobit društva.
Autori: Dr. sc. Hana HORAK, dipl. iur. Mr. spec. Kosjenka DUMANČIĆ, dipl. iur.
U EU zaštita prava tržišnog natjecanja predstavlja predmet javnopravnog uređenja, dok je privatnopravna zaštita u većini država članica slabije zastupljena. Za povrede prava tržišnog natjecanja postupci se pretežno vode pred nacionalnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja, no stranke se mogu obratiti i sudu. U tom slučaju Europska komisija ili nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja mogu sudu dostaviti stručna mišljenja, analize ili pružiti drugu stručnu pomoć (amicus curiae). Međutim, za postizanje potpuno učinkovite provedbe zaštite tržišnog natjecanja osim sankcioniranja počinitelja nužno je poticati i privatnopravne tužbe za naknade šteta nastalih kršenjem odredbi članka 81. i 82. Ugovora o EZ, odnosno ekvivalentnih odredbi nacionalnih zakonodavstava država članica. Veći dio rada predstavit će probleme identificirane u praksi uslijed kojih ima malo postupaka za naknade štete na razini EU, te zajednička rješenja koja traži Europska komisija kako bi se s jedne strane zaštitila žrtva, tj. dobila pravo na razmjernu naknadu štete, a s druge strane osigurala učinkovita provedba prava tržišnog natjecanja.
Hrvatska će postati članicom EU kada će se Uredba br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i Uredba br. 987/2009 o određivanju načina primjene Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, već primjenjivati, a njezinim pristupanjem EU prestat će primjena postojećih dvostranih ugovora o socijalnom osiguranju s njezinim državama članicama. Obje uredbe EU primjenjivat će se od 1. svibnja 2010. Time će se završiti višegodišnja priprema novoga pravnog i postupovnog uređenja koordinacije sustava socijalne sigurnosti u EU i započeti njegova primjena između njezinih država članica. Stoga je bitno prikazati sadržaj i karakteristike Uredbe 883/2004 i ukazati na razlike u odnosu na sadašnje dvostrane ugovore o socijalnom osiguranju, što ator i čini u ovome članku.
