Porezni obveznik 'A' d.d., dostavio je upit u svezi priznavanja rashoda vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine u prijavi poreza na dobit za 2015. godinu. Prema navodima iz upita porezni obveznik je tijekom 2013. godine proveo vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine te je iskazano umanjenje vrijednosti za cca 139 milijuna kuna. Nadalje, prema navodima iz upita kod društva je tijekom 2014. godine pokrenuta predstečajna nagodba, a iako se ne navodi je li izvršena procjena vrijednosti imovine, navodi se kako društvo zbog već postojećih poreznih gubitaka nije provelo umanjenje porezne osnovice za pripadajući iznos vrijednosnog usklađenja. Međutim, obzirom da se tijekom 2015. godine stabiliziralo poslovanje društva i ostvarena je dobit od poslovanja, postavlja se pitanje može li društvo u prijavi poreza na dobit umanjiti osnovicu poreza na dobit za prethodno nepriznata vrijednosna usklađenja dugotrajne imovine. Temeljem navedenoga, u nastavku dostavljamo odgovor.
Sukladno članku 12. stavcima 1. i 2. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13 i 143/14; dalje: Zakon) amortizacija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine priznaje se kao rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. toga članka. Amortizacija se obračunava pojedinačno. Prema navedenom, rashodi s osnove korištenja dugotrajne imovine iskazuju se putem amortizacije, primjenom odgovarajućih amortizacijskih stopa. Nadalje, kao iznimno od navedenoga, člankom 12. stavkom 22. Zakona, propisano je da ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine navedene u tom članku, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može se uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. toga članka.
Postupak utvrđivanja rashoda dugotrajne imovine detaljnije je propisan i člankom 22. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, br. 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14 i 157/14). Člankom 22. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dobit, propisano je da se porezna osnovica povećava za iznos amortizacije iz članka 7. stavak 1. točka 2. Zakona iznad najviše porezno dopustiva iznosa propisanog u članku 12. Zakona. Porezna osnovica povećava za iznos iskazanog gubitka od vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine iz članka 12. Zakona koji je veći od porezno priznatog iznosa utvrđenoga prema stavku 12. toga članka, osim u slučaju nastanka izvanrednog oštećenja na temelju vjerodostojne dokumentacije.
Člankom 22. stavkom 12. Pravilnika o porezu na dobit, utvrđeno je kako poreznom obvezniku iz članka 12. stavka 22. Zakona o porezu na dobit, razlika između iznosa utvrđenog vrijednosnim usklađenjem dugotrajne imovine i iznosa utvrđenog primjenom propisanih amortizacijskih stopa iz stavka 5. toga članka Zakona nije porezno priznati rashod.
Pored navedenoga, prema stavku 13. članku 22. Pravilnika o porezu na dobit, porezni obveznik koji u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine uz prijavu poreza na dobit dostavlja posebnu evidenciju o iznosima porezno priznatih rashoda amortizacije dugotrajne imovine utvrđene na način propisan člankom 12. Zakona i tim člankom te iznose vrijednosnog usklađenja, od početka korištenja određene dugotrajne imovine.
U skladu s odredbama članka 12. Zakona i članka 22. Pravilnika o porezu na dobit, rashodi s osnove korištenja dugotrajne materijalne imovine priznaju se prema iskazanim troškovima amortizacije, dok se iskazani gubitak od vrijednosnog usklađenja dugotrajne materijalne imovine, temeljem procjene izvršene u tom razdoblju, utvrđuje kao porezno priznati rashod samo iznimno u slučaju nastanka izvanrednog oštećenja na temelju vjerodostojne dokumentacije ili ako se u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine prema članku 12. stavku 22. Zakona.
Slijedom navedenoga, rashodi s osnove korištenja dugotrajne materijalne imovine, neovisno o načinu iskazivanja u poreznom razdoblju, osim u iznimnim slučajevima, ne mogu biti veći od rashoda koji bi se utvrdili primjenom amortizacijskih stopa iz članka 12. stavka 5. Zakona. Ukoliko je iznos rashoda s osnove korištenja dugotrajne imovine veći od utvrđenog, potrebno je izvršiti povećanje porezne osnovice. Stoga, u konkretnom slučaju, porezni obveznik u porezno priznate rashode iz 2015. godine ne može uključiti rashode s osnove vrijednosnog usklađenja dugotrajne materijalne imovine ako nisu nastali u 2015. godini.
