Obratili ste nam se s upitom vezano za utvrđivanje i naplatu poreza na kuće za odmor i zatražili ste mišljenje ima li jedinica lokalne samouprave pravo naplatiti porez na kuće za odmor vlasniku kuće za odmor koji u toj kući pruža usluge iznajmljivanja i plaća paušalni porez po krevetu ili je kuću dao u najam/zakup i plaća porez po toj osnovi.
U nastavku dajemo mišljenje.
U smislu Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, br. 115/16., 101/17. i 114/22.; dalje u tekstu: ZLP) kućom za odmor smatra se svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno ili sezonski. Iznimka su gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora. Kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor je njeno korištenje povremeno ili sezonski. Nekretnina koja se ne koristi povremeno ili sezonski ne smatra se kućom za odmor. Navedeno znači da se kućom za odmor ne smatra nekretnina koja se koristi tijekom cijele godine (neovisno o načinu njenog korištenja odnosno o tome koristi li je vlasnik za svoje stanovanje ili je ona u najmu ili zakupu tijekom cijele godine), a ni nekretnina koja se uopće ne koristi (bez obzira na činjenicu da je pogodna za stanovanje). Dakle, za utvrđivanje statusa kuće za odmor od odlučnog je značaja činjenica koristi li se ta kuća povremeno ili sezonski ili ima drugu namjenu.
Ministarstvo financija, Porezna uprava, Središnji ured je 7. listopada 2019. izdalo mišljenje KLASA: 410-01/19-01/1603, URBROJ: 513-07-21-01/19-2, prema kojem su porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova dva različita poreza koji se utvrđuju s dvije različite osnove odnosno na temelju dva različita zakona jer se porez na kuće za odmor utvrđuje s osnove vlasništva kuće za odmor, a porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja. Navedeno mišljenje objavljeno je na internetskoj stranici Ministarstva financija, Porezne uprave te je dostupno ovdje.
Činjenica da je netko obveznik plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja nije od utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor, odnosno ona vlasnika kuće za odmor ne oslobađa plaćanja poreza na kuće za odmor. Ako vlasnik nekretnine nekretninu ili dio nekretnine koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ta nekretnina odnosno njen dio koji se koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine se ne može smatrati kućom za odmor u toj godini jer se ne koristi povremeno ili sezonski. Međutim, ako se nekretnina ili njen dio koristi za iznajmljivanje povremeno ili sezonski, a ostatak godine se ne koristi, onda se ta nekretnina smatra kućom za odmor u smislu ZLP-a te je njen vlasnik obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor.
Zaključno, činjenica da je vlasnik nekretnine obveznik poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja sama po sebi nema utjecaja prilikom utvrđivanja radi li se o nekretnini koja se, u smislu ZLP-a, smatra kućom za odmor te je li njen vlasnik obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor. Činjenicu da se nekretnina ne koristi povremeno ili sezonski nego da se koristi tijekom cijele godine, ili da se ne koristi nikako, potrebno je dokazati drugim odgovarajućim dokazima. Podsjećamo, prilikom provođenja postupka dokazivanja statusa kuće za odmor nadležno porezno tijelo u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i naplate poreza na kuće za odmor na odgovarajući način primjenjuje odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.; dalje u tekstu: OPZ). OPZ propisuje da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilo
g poreznog obveznika, te samo utvrđuje koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu. Pored navedenoga, OPZ propisuje i da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik. Dakle, teret dokazivanja svih činjenica i okolnosti prema kojima se utvrđuje da se nekretnina ne koristi povremeno ili sezonski je na njenom vlasniku.
