Polazeći od utvrđenja da su stranke čl 6 ugovora o radu ugovorile mogućnost isplate tužitelju stimulativnog dijela plaće odnosno destimulacije mjesečnog iznosa plaće da je u tom pogledu postupak i korektivni faktor koeficijenta za određivanje destimulacije do 30 određen Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta kod tuženika iz siječnja 2003 da ni KU ni Pravilnikom o radu iz listopada 2012 niti Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta kod tuženika nisu navedeni precizni kriteriji za izračun visine korektivnog faktora o kojem ovisi iznos stimulacije odnosno destimulacije radnika tuženika da iz tog razloga kriteriji tuženika temeljem kojih je umanjivao plaću tužitelju nisu provjerljivi i transparentni da tuženik nije dokazao da bi tužitelj svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima koje je obavljao odnosno da bi njegovi radni rezultati predstavljali značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik tužitelju umanjivao plaću bez valjane pravne osnove Žalbenim navodima tuženik u bitnom osporava utvrđenje suda da tuženik ne bi imao valjanu osnovu za umanjenje plaće tužitelju u utuženom razdoblju ističući da je za isto imao uporište u čl 6 st 3 ugovora o radu čl 7 Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta tuženika čl 99 i 125 KU i čl 85 Pravilnika o radu Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer su odredbom čl 6 ugovora o radu stranke ugovorile da tužitelj ima pravo na mjesečnu plaću prema odredbama KU st 1 koja plaća se za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđuje koeficijentom složenosti 4 0 st 2 te da se sukladno čl 99 st 1 alineja 2 KU i posebnoj Odluci Uprave Društva o vrednovanju rezultata rada radnika u Prodaji radniku ovdje tužitelju utvrđuje mjesečno ...
Detaljnije možete vidjeti ako se pretplatite na časopis Pravo i Porezi.
Ako ste pretplatnik upišite svoje korisničko ime i zaporku
