Radi učestalih pitanja pretplatnika skrećemo pozornost na primitke koji mogu činiti sastavni dio plaće za redovan rad točno određenog mjeseca.
Prema čl. 90. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14. – 64/23.), plaća se može sastojati od: osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka.
Pojam osnovne plaće može predstavljati svotu koja se sastoji od umnoška osnovice za obračun plaće i propisane složenosti koeficijenta za radno mjesto na kojemu radnik radi ili pojam osnovne plaće odnosno ugovorene plaće različito je ugovoren/određen. Pretežito je riječ o ugovorenoj plaći koja je pak različito određena, i to kao apsolutna svota ili kao umnožak osnovice i određenog koeficijenta i slično.
Dodatci na plaću koji se obračunavaju mogu biti obvezni ili se pravo propisuje nekim od izvora prava radnika. Dodaci na plaću su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu:
Prema čl. 94. st. 1. Zakona o radu, radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom (pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %), za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom.
Nadalje, poslodavac je obvezan dodatke obračunati u svoti i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom ne smije obračunati na svotu manju od svote minimalne plaće (840,00 € za 2024. godinu) u skladu s posebnim propisima (čl.-90. st. 5. Zakona o radu).
Imajući u vidu sve prethodno navedeno, dodatci na plaću koji nisu obvezujući prema odredbama Zakona o radu (kao što su obvezujući dodaci za prekovremeni, rad noću, nedjeljom i blagdanom, otežani uvjeti rada) već se propisuju prema nekom drugom izvoru prava radnika, kao što je minuli rad, rad u drugoj smjeni i sl., mogu biti sastavni dio osnovne plaće ili se mogu obračunavati na svotu osnovne plaće koja je niža od minimalne. Odnosno, dodatci na plaću koji nisu obvezujući prema Zakonu o radu mogu činiti sastavni dio minimalne plaće koja se za 2024. godinu utvrđuje u svoti od 840,00 €.
Dodatkom na plaću, između ostalog, može se smatrati i primitak koji ovisi o radnoj uspješnosti radnika (tzv. stimulacija), pri čemu takav dodatak mora odgovarati gore navedenoj definiciji plaće koja zahtijeva kumulativno ispunjenje oba kriterija, tj. i da je riječ o primitku za obavljeni rad, i da se radi o primitku za određeni mjesec.
Nadalje, kriterij oporezivosti odnosno neoporezivosti nekog primitka nije relevantan u kontekstu definicija Zakona o radu o elementima od kojih se plaća sastoji pa tako se i nagrada za radne rezultate može smatrati plaćom, i to dodatkom definiranim odredbom čl. 90. st. 4. Zakona o radu ako je ispunjen kriterij redovitosti isplate takvog materijalnog prava i primitkom za obavljeni rad određenog mjeseca.
S druge strane, bonusi, jednokratne stimulacije mogle bi biti primitak isplaćen radniku za obavljeni rad, međutim nedostaje joj ispunjenje kriterija redovitosti isplate, zbog čega se neće smatrati plaćom i ne vežemo ih za rad radnika u točno određenom mjesecu.
Ostali primici radnika, su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu, a odnosi se na mjesec dana rada (korištenje službenog automobila za privatne svrhe, podmirivanje privatnih troškova). Dakle, u smislu Zakona o radu, uporaba službenog automobila u privatne svrhe smatrat će se ostalim primitkom radnika, ako je tako ugovoreno odnosno utvrđeno. U tom slučaju plaća u naravi može biti dio plaće (ostali primitak).
S druge strane, ako bi poslodavac želio uporabu službenog automobila u privatne svrhe tretirati kao pogodnost do opoziva (dakle, pogodnost koju poslodavac povremeno daje), na taj način će oblikovati ponudu za sklapanje ugovora o radu, odnosno utvrditi pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca. Tada bi korištenje automobila u privatne svrhe odgovaralo definiciji iz članka 90.a Zakona o radu odnosno smatralo bi se primitkom kojeg radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa. Načelno primitci koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa ne smatraju se plaćom.
Treba napomenuti da je većina primitaka koje radnik može ostvariti na temelju radnog odnosa prema čl. 7. Pravilnika o porezu na dohodak određena da se zaposlenicima na temelju nekog izvora prava radnika može isplatiti neoporezivo do propisanih svota te se ne smatraju plaćom za rad, već uglavnom predstavljaju naknadu troškova.
Hoće li se određeno pravo koje radnik ostvaruje smatrati ostalim primitkom koji je dio plaće radnika ili će se smatrati primitkom kojeg radnik ostvaruje temeljem radnog odnosa ovisi o karakteru isplate takvog prava, odnosno o činjenici da li se radniku isplaćuje za obavljeni rad u određenom mjesecu te ovisi o tome na koji način je definirano nekim od izvora prava radnika. Navedeno potvrđuje mišljenje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (KL. Br.: 110-01/23-01/36 UR. Br.: 524-03-01/1-23-2 od 2. veljače 2023.).
