Porezna olakšica za reinvestiranu dobit uvedena je u sustav poreza na dobit Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 22/12.) i primjenjuje se od prijave poreza na dobit za 2012. godinu. Međutim, tijekom 2014. godine, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 143/14.), propisane su izmjene u uvjetima i načinu korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit, a koje će se primijeniti u postupku podnošenja prijave poreza na dobit za 2015. godinu. Pored uvjeta koji su se primjenjivali u razdoblju od 2012. do 2014. godine i koji će dalje biti u primjeni, propisna su dva nova uvjeta, a to su: obveza investiranja u dugotrajnu imovinu koja mora zadovoljiti određene kriterije i obveza zadržavanja postojećih radnih mjesta. Zbog navedenih izmjena i upita koje je zaprimio Središnji ured Porezne uprave, radi jedinstvenog postupanja donosimo obrazloženje izmjena u uvjetima i načinu korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit koje će se primijeniti pri podnošenju prijava poreza na dobit za 2015. godinu.
Porezna olakšica za reinvestiranu dobit utvrđuje se sukladno članku 6. stavku 1. točki 6. te stavcima 5. do 10. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13. i 146/14.; dalje u tekstu: Zakon. Članak 12.a Pravilnika o porezu na dobit (Nar. nov., br. 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14. i 157/14.; dalje u tekstu: Pravilnik) detaljnije propisuje postupak, uvjete i način korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit.
Prema članku 6. stavku 1. točki 6. Zakona o porezu na dobit, osnovica poreza na dobit može se umanjiti za iznos reinvestirane dobit, osim ako nije ostvarena iz bankarskog odnosno financijskog nebankarskog sektora. Sukladno stavku 5. toga članka, reinvestiranom dobiti smatra se ostvarena dobit poreznog razdoblja iskorištena za povećanje temeljnog kapitala sukladno posebnim propisima, koja je jednaka iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta i za koju se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona.
Sukladno članku 6. stavku 7. Zakona, porezni obveznik koji je izvršio reinvestiranje dobiti, dužan je zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja za koje se iskazuje umanjenje porezne osnovice temeljem reinvestirane dobiti, i to najmanje dvije godine nakon proteka toga razdoblja.
Slijednom navedenih izmjena u odnosu na prethodno propisane uvjete koje se odnosne na obvezu povećanja temeljnog kapitala i to ostvarenom dobiti poreznog razdoblja kao i obveze zadržavanja te dobiti u temeljnom kapitalu, od 2015. godine iznos reinvestirane dobiti mora biti jednak iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu za koji se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona, a porezni obveznik je dužan zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja za koje se iskazuje umanjenje porezne osnovice temeljem reinvestirane dobiti, i to najmanje dvije godine nakon proteka toga razdoblja.
Temeljno, kako bi investicije u dugotrajnu imovinu zadovoljile uvjete iz definicije porezne olakšice za reinvestiranu dobit, investicije u dugotrajnu imovinu trebaju biti izvršene s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta. Taj preduvjet će se zadovoljiti ukoliko svrha nabave dugotrajne imovine bude jasna i razvidna odnosno gospodarski opravdana, odnosno ako ista služi za obavljanje djelatnosti, što je pretpostavka da će se zadržati i postojeća radna mjesta.
Naime, porezna olakšica za reinvestiranu dobit, sukladno članku 6. stavku 5. Zakona može se ostvariti temeljem investicija u dugotrajnu imovinu za koju se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona. Dakle, to ne može biti imovina za koju je Zakonom propisan poseban porezni tretman u smislu priznavanja rashoda s osnove korištenja te imovine, kao što je imovina iz članka 7. stavka 1. točke 4. Zakona, odnosno ako se radi o investicijama u motorna vozila i druga sredstva za osobni prijevoz (osobni automobil, plovilo, helikopter, zrakoplov i sl.) poslovodnih, rukovodnih i drugih zaposlenih, neovisno da li se po osnovi korištenja te imovine utvrđuje plaća. Međutim, ukoliko je riječ o osobnim automobila ili sredstvima za osobni prijevoz koji se koriste za izravno obavljanje djelatnosti iz članka 25. stavka 2. Pravilnika, obzirom da se za takva vozila rashodi priznaju cijelosti, ta imovina može biti osnovica za utvrđivanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit.
Nadalje, Zakon člankom 12. stavcima 16. do 21. propisuje posebne uvjete priznavanja rashoda amortizacije s osnove korištenja plovila, zrakoplova, apartmana i kuća za odmor. Stoga će porezni obveznik tek nakon što utvrdi mogućnost priznavanja rashoda amortizacije s osnove korištenja te imovine moći utvrditi mogućnost korištenja prava na reinvestiranu dobit. Imovina može biti priznata u svrhe reinvestirane dobiti ako je u tom razdoblju ispunila uvjete propisane u svezi visine prihoda utvrđenih člankom 12. stavcima 16. i 19. Zakona.
Za potrebe korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit, sukladno članku 12a. stavku 6. Pravilnika, dugotrajnom imovinom smatra se materijalna i nematerijalna imovina utvrđena prema računovodstvenim standardima, upisana u poslovnim knjigama i stavljena u uporabu, te ukoliko se rashodi po osnovi korištenja te imovine utvrđuju kao porezno priznati rashodi u skladu s odredbama Zakona.
Dakle, za priznavanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit dugotrajna imovina mora biti stavljena u uporabu do kraja poreznog razdoblja ili i kasnije prema uvjetima iz članka 12.a stavka 7. Pravilnika. Člankom 12.a stavkom 7. Pravilnika, propisano je iznimno, ukoliko imovina u koju je investirano u razdoblju za koje se podnosi porezna prijava i u kojoj je iskazano umanjenje porezne osnovice za reinvestirani dobit, nije stavljena u upotrebu na zadnji dan poreznog razdoblja ili do podnošenja porezne prijave zbog toga što je investicija poreznog obveznika u tijeku, može se pod propisanim uvjetima iz toga članka priznati pravo na umanjenje porezne osnovice. Porezni obveznik je dužan dostaviti svu dokumentaciju iz stavka 2. toga članka, a te investicije ne može uključiti u reinvestiranu dobit u idućem poreznom razdoblju.
Uvažavajući računovodstvene standarde člankom 12. Zakona propisan je porezni tretman dugotrajne imovine koja uključuje i zemljište. Investicija u zemljište, ukoliko su zadovoljeni drugi propisani uvjeti, je porezno priznati rashod poslovanja, neovisno o tome što ne podliježe amortizaciji sukladno članku 12. stavku 4. Zakona, odnosno neovisno o činjenici kada se utvrđuju porezno priznati rashodi po osnovi nabave tog zemljišta.
Međutim, za potrebe utvrđivanja porezne olakšice za reinvestiranu dobit investiranje u zemljište za neke buduće aktivnosti ne može biti temeljem za utvrđivanje iznosa porezne olakšice. Iznimno, investicija u zemljište koje još nije u uporabi, može biti temelj za utvrđivanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit ukoliko, je zemljište sastavni dio određene investicije te je porezni obveznik na tom zemljištu započeo investiranje koje još nije dovršeno, odnosno ulaganja su u tijeku npr. u tijeku je investiranje u zemljište koje će se koristi za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda ili je porezni obveznik nabavio zemljište i započeo izgradnju poslovnog objekata te investiciju prati paralelno s ulaganjem u poslovni objekt.
Slijedeći uvjete iz članka 6. stavka 9. Zakona, dugotrajna imovina mora biti kupljena po tržišnim uvjetima. Nabava dugotrajne imovine od povezane pravne osobe nije prepreka za korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobit. Međutim, nabava dugotrajne imovine koja je osnovica za utvrđivanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit, kao i u svim drugim slučajevima kada je riječ o povezanim osobama zahtjeva posebnu pozornost, obzirom da cijene moraju biti tržišne. Pored navedenoga potrebno je istaknuti da za potrebe korištenja porezne olakšice za reinvestiranu dobit imovina ne može biti stečena vlastitim izradom ili izgradnjom, odnosno mora biti kupljenja od treće strane koja uključuje i povezanog poduzetnika.
Nadalje, člankom 6. stavkom 10. Zakona, utvrđeno je da porezni obveznici koji koriste poreznu olakšicu prema Zakonu o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja ne mogu temeljem istih izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu koristiti poreznu olakšicu za reinvestiranu dobit. Međutim, ukoliko porezni obveznik koji je stekao status nositelja poticajnih mjera paralelno izvršava i investicije u dugotrajnu imovinu koje nisu uključene u investicijski projekt utvrđen člankom 6. stavkom 1. Zakona o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja, nema zapreka da te investicije budu osnovica za priznavanje porezne olakšice za reinvestiranu dobit. Dakle, u istom poreznom razdoblju, u prijavi poreza na dobit može biti iskazana porezna olakšica za reinvestiranu dobit i porezna olakšica prema Zakonu o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja, međutim osnova ne mogu biti iste investicije. Navedena odredba će se na istovjetan način primijeniti i na druge propise o poticanju ulaganja.
Slijedom navedenog, u slučaju investiranja u dugotrajnu materijalnu imovinu, određena imovina neće biti priznata kao investiranje za svrhe priznavanja porezne olakšice za reinvestiranu dobit, ako ne zadovoljava propisane uvjete u svezi svrhe nabave, priznavanja rashoda, kupnje odnosno nabave po tržišnim uvjetima, stavljanja u uporabu ili primjene Zakona o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja.
Porezna olakšica za reinvestiranu dobit, usmjerena je na poticanje investicija, zapošljavanja ili zadržavanja postojećih radnih mjesta. Stoga je člankom 6. stavkom 7. Zakona propisano kako je porezni obveznik koji je izvršio reinvestiranje dobiti, dužan zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja za koje se iskazuje umanjenje porezne osnovice temeljem reinvestirane dobiti, i to najmanje dvije godine nakon proteka toga razdoblja. Nadalje, prema članku 6. stavku 8. Zakona, umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit neće se priznati u slučaju smanjenja temeljnog kapitala povećanog reinvestiranom dobiti ili u slučaju smanjenja broja radnika prije proteka razdoblja iz stavka 7. istoga članka.
Za utvrđivanje prava na korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobiti, u obzir se uzima samo broj radnika s kojima je poslodavac sklopio pravovaljani ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno Zakonu o radu (Nar. nov., br. 93/14.) i taj broj radnika mora biti zadržan u promatranom razdoblju.
Sukladno članku 10. stavku 1. i 2. Zakona o radu, radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.
Dakle, ukoliko porezni obveznik temeljem izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu iskaže umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit u postupku podnošenja prijave poreza na dobit za 2015. godinu, dužan je broj radnika utvrđenih na dan 1. siječnja 2015. godine kontinuirano zadržati do kraja 2017. godine uz uvjet da s tim radnicima ima sklopljene ugovore o radu sukladno Zakonu o radu.
Nadalje, napominjemo kako je postupak vezan za primjenu porezne olakšice za reinvestiranu dobit, osim dijela koji se odnosi na utvrđivanje dugotrajne imovine i obveze očuvanja radnih mjesta, pojašnjen u Uputi o sastavljanju prijave poreza na dobit za 2014., Klasa: 410-10/15-01/22, Urbroj: 513-07-21-01/15-1 od 7. siječnje 2015. godine te u Uputi Klasa: 410-10/13-01/20 Urbroj: 513-07-21-01/13-01 od 24. listopada 2013. Porezni obveznici su dužni i dalje izvršiti sve postupke u svezi povećanja temeljnog kapitala, dostave dokaza o povećanu temeljnog kapitala i očuvanja temeljnog kapitala, na način propisan navedenim Uputama odnosno uz primjenu odredbi članka 6. stavka 6. i 7. Zakona i članka 12.a Pravilnika.
