Društvo BI d.o.o. postavilo je upit o poreznom tretmanu same tvrtke i svoja dva radnika vezano za ugovoreni posao u Republici Poljskoj. Naime, tvrtka je osnovana 2009. godine, ima dva zaposlena radnika, oba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i prijavljenim boravištem u Republici Poljskoj. Nema stalnu poslovnu jedinicu u Poljskoj. Zaposleni radnici borave u Republici Poljskoj duže od 183 dana u istoj kalendarskoj godini.
Navedeni upit odnosi se na porez na dohodak, odnosno pojašnjenje članka 15. Ugovora (nesamostalni rad), uzimajući u obzir činjenice da je isplatitelj dohotka poduzeće registrirano u Republici Hrvatskoj, no zaposlenici imaju u državi ugovornici prijavljeno boravište te do sada tamo borave duže od 183 dana i imaju stanove u zakupu.
Da li se navedeni radnici smatraju rezidentima Republike Poljske s obzirom da tamo imaju prijavu boravišta, odnosno da li se smatraju izaslanim radnicima s obzirom da poduzeće nema u Republici Poljskoj stalnu poslovnu jedinicu već obavljaju pripremne i pomoćne poslove na strojevima.
U drugom pitanju, vezanom za porez na dobit, moli se pojašnjenje članka 7. Ugovora (dobit od poslovanja), uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i to da tvrtka obavlja u Republici Poljskoj djelatnost koja se odnosi na savjetovanje, održavanje i tehničku podršku prilikom proizvodne.
Upit se odnosi na status vezan za stalnu poslovnu jedinicu u Poljskoj kao i na zemlju obračuna poreza na dobit.
Što se tretmana radnika izaslanih u Republiku Poljsku tiče, potrebno je naglasiti da je između Republike Hrvatske i Republike Poljske u primjeni Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja dohotka i imovine (Nar. nov. – međ. ug., br. 13/95.) koji u članku 15. uređuje „nesamostalni rad“ gdje se u stavku 1. govori da plaće i slična primanja koja rezident države ugovornice (Republike Hrvatske) ostvaruje od nesamostalnog rada, oporezuje u toj državi, osim kada se radi o radu u drugoj državi ugovornici (Republici Poljskoj).
Ako se radi o takvom nesamostalnom radu, primanje koje se od toga ostvaruje može se oporezivati u toj drugoj državi. U stavku 2. navedenog članka govori se o slučajevima kada se dohodak ostvaren u drugoj državi (Republici Poljskoj) može oporezovati u prvospomenutoj državi (Republici Hrvatskoj), ali s obzirom da su navedeni radnici u drugoj državi ugovornici dulje od 183 dana u dotičnoj kalendarskoj godini mišljenja smo da se članak 15. stavak 2. ne odnosi na ovaj slučaj, odnosno nisu ispunjeni kumulativno uvjeti iz stavka 2. i pravo oporezivanja dohotka od nesamostalnog rada ima Poljska.
U drugom dijelu prvog pitanja, vezanog za rezidentnost radnika izaslanih u Republici Poljskoj potrebno je naglasiti da članak 4. (rezident) navedenog Ugovora u stavku 1. govori o „rezidentu države ugovornice“ u kojem označava svaku osobu, koja prema zakonima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta.
Stavak 2. istog članka govori o situaciji kada je fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na sljedeće načine:
a) smatra se rezidentom one države u kojoj ima stalno mjesto stanovanja, a ako ima stalno mjesto stanovanja u objema državama, smatrat će se da je rezident one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa);
b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema stalno mjesto stanovanja, smatrat će se da je rezident države u kojoj ima uobičajeno boravište;
c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se da je rezident države čiji je državljanin;
d) ako je osoba državljanin obiju država i nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica riješit će pitanje dogovorno.
S obzirom da su navedeni radnici zaposlenici hrvatskog poduzeća i imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, pretpostavljamo da imaju uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa) u Republici Hrvatskoj.
Dakle, prema članku 4. ugovora smatraju se rezidentima Hrvatske u smislu ostvarenja načela svjetskog dohotka. Vezano za drugo pitanje, naglašavamo da u članku 7. (dobit od poslovanja) stavku 1. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Republike Poljske stoji da „dobit od poslovanja društva jedne države ugovornice oporezuje se samo u toj državi, osim ako društvo posluje u drugoj državi ugovornici putem stalne poslovne jedinice koja se u njoj nalazi. Ako društvo posluje u drugoj državi ugovornici putem stalne poslovne jedinice, poslovna dobit društva može se oporezivati u toj drugoj državi, ali samo onoliko dobiti koliko se može pripisati toj stalnoj poslovnoj jedinici.“
Porezni status poduzeća BI-SAN d.o.o. iz Crikvenice ovisi o prirodi posla koji obavlja u Poljskoj, kao i o njegovu trajanju, te i u tom smislu upućujemo na članak 5. (stalna poslovna jedinica) koji u stavku 3. govori da izraz „stalna poslovna jedinica“ uključuje pod b) „pružanje usluga, uključujući konzultacijske usluge nekog društva države ugovornice uz pomoć namještenika ili drugog zaposlenog osoblja u drugoj državi ugovornici, pod uvjetom da se takve djelatnosti nastavljaju za isti projekt ili za neki s time povezani projekt tijekom razdoblja koje zajedno prelazi 12 mjeseci unutar bilo kojeg razdoblja“.
Slijedom navedenoga, mišljenja smo da bi neprekidnim obavljanjem navedenog posla u Republici Poljskoj u trajanju duljem od 12 mjeseci tvrtka BI-SAN d.o.o. iz Crikvenice, tj. njihov posao u Republici Poljskoj dobio status „stalne poslovne jedinice“ i sva prava i obveze koje iz toga proizlaze, međutim konačna odluka o eventualnom ispunjenju uvjeta za stalnu poslovnu jedinicu ovici o Republici Poljskoj.
U slučaju da iz svega gore navedenog tvrtka BI d.o.o., odnosno njezina prisutnost u Poljskoj dobije status „stalne poslovne jedinice“ sve obveze vezane za porez na dobit rješava u suradnji s Poreznom upravom Republike Poljske, najvjerojatnije prema mjestu obavljanja djelatnosti ako Poljskim zakonom nije drugačije riješeno.
S obzirom da je tvrtka BI d.o.o. rezident Republike Hrvatske, ima obvezu podnošenja porezne prijave u Republici Hrvatskoj. Nadalje, iz članka 30. stavku 1. Zakona o porezu na dobit (Nar. nov., br. 177/04., 90/05. i 57/06.) proizlazi da je porezni obveznik dužan podnijeti godišnju prijavu poreza na dobit i u Republici Hrvatskoj, za prihode ostvarene kako u tuzemstvu tako i prihode iz inozemstva, te priložiti potvrdu o plaćenom porezu na dobit koji bi za tako ostvarenu dobit ili prihode platio u tuzemstvu.
