U dosadašnjim stajalištima Ministarstva financija je navedeno da se posebni postupak oporezivanja putničkih agencija treba primijeniti i slučaju kada organizator, koji nije putnička agencija, organizira prijevoz, a uslugu obavlja tzv. „podizvođač“ te organizator tu uslugu prijevoza putnika zaračunava stvarnom naručitelju usluge (može biti agencija ili neki drugi porezni obveznik). Navedeno proizlazi iz čl. 91. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13. – 35/24., dalje: Zakon o PDV-u) i čl. 187. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 79/13. – 39/24., dalje: Pravilnik o PDV-u).
Člankom 187. st. 1. Pravilnika o PDV-u je propisano da se posebni postupak oporezivanja putničkih agencije primjenjuje se ako porezni obveznik u svoje ime obavlja uslugu organizacije putovanja. Organizator putovanja je osoba koja pribavlja usluge kupcu koje se sastoje od prijevoza, smještaja ili drugih turističkih usluga. Za primjenu posebnog postupka oporezivanja bitno je da se obavlja jedna od usluga vezana uz putovanje kao što su smještaj ili prijevoz. Navedeno potvrđuje i stajalište Ministarstva financija KLASA 410-19/14-01/2990, od 5. siječnja 2015. godine (objavljeno je na mrežnoj stranici Porezne uprave).
Međutim, prema presudi Suda EU C-220/11 u slučaju Star Coaches s.r.o. te stajalištu Ministarstva financija KLASA: 410-19/22-02/155 od 3. kolovoza 2022. godine proizlazi da se posebni postupak oporezivanja putničkih agencija NE primjenjuje kada prijevozničko društvo obavlja samo prijevoz (s podizvođačem), i ne pruža nikakve druge usluge kao što su smještaj, upravljanje ili savjetovanje te se, s motrišta PDV-a, ne smatra organizatorom putovanja i ne treba primijeniti posebni postupak oporezivanja putničkih agencija.
Navedeno stajalište NIJE objavljeno na mrežnoj stranici Porezne uprave, a dio teksta daje se u nastavku.
…U presudi Suda Europske unije C-220/11 navedeno je među ostalim da „u slučaju Star Coaches sud koji je uputio zahtjev navodi da pruža samo uslugu prijevoza putničkim agencijama i niti jednu drugu uslugu. Taj sud izričito dodaje da tvrtka ne pruža nikakvu uslugu kao što je smještaj, vođenje putovanja ii savjeti. Iz toga proizlazi da usluga koju pruža Star Coaches nisu identične onima koje nudi putnička agencija ili organizator putovanja“.
Stoga Sud Europske unije zaključno navodi da „društvo z prijevoz koje obavlja samo prijevoz osoba pružajući prijevoz autobusom putničkim agencijama i ne pruža nikakve druge usluge kao što su smještaj, obilazak s vođenjem ii savjetovanje ne izvršava transakcije koje su obuhvaćene posebnim postupkom za putničke agencije u smislu članka 306. Direktive 2006/112/EZ.“
U skladu s navedenim posebni postupak oporezivanja putničkih agencija primjenjuje se ako porezni obveznik u svoje ime obavlja uslugu organizacije putovanja pri čemu koristi isporuke dobara i usluge drugih poreznih obveznika za obavljanje usluga putovanja.
1. Ako porezni obveznik, u konkretnom slučaju autoprijevoznik B prilikom obavljanja usluga prijevoza autoprijevozniku A nije obavio niti jednu drugu uslugu kao što su primjerice smještaj, vođenje putovanja ili savjeti tada se na obavljenu uslugu prijevoza ne primjenjuje posebni postupak oporezivanja putničkih agencija obzirom da usluga prijevoza koju obavlja nije istovjetna uslugama koje obavljaju putničke agencije odnosno organizatori putovanja.
2. i 3. U slučaju kada porezni obveznik obavlja samo uslugu prijevoza i niti jednu drugu uslugu na obavljenu uslugu prijevoza obračunava PDV u skladu s člankom 4. stavkom 1. Zakona o PDV-u neovisno o vrsti prijevoza te neovisno o tome radi li se o linijskom prijevozu autobusom ili prijevozu koji je povezan s turističkim aranžmanima.
Kako sve porezne obveznike iz EU-a obvezuje primjena objavljenih presuda Suda EU, to znači da i hrvatski porezni obveznici trebaju u opisanom slučaju primijeniti odredbe objavljene presude te se (ako je isti slučaj kako je navedeno u presudi) ne smatraju organizatorom prijevoza koji bi trebao primijeniti posebni postupak oporezivanja putničkih agencija To je pod uvjetom da ne obavljaju nikakve druge usluge osim usluge prijevoza putnika. To potvrđuje i prethodno navedeno stajalište Ministarstva financija.
Ostaje otvoreno pitanje zaračunavanja usluge smještaja, odnosno tzv. „prefakturiranje“ usluge smještaja. Naše je mišljenje (iako to ne proizlazi izravno iz navedene presude Suda EU niti iz stajališta Ministarstva financija) da bi se isto porezno obrazloženje moglo primijeniti i na uslugu smještaja kada ju, primjerice, zaračunava porezni obveznik - hotel A (stopa PDV-a od 13 %) poreznom obvezniku B, a porezni obveznik B (bez dodavanja nikakve druge usluge, primjerice, prijevoz, upravljanje ili savjetovanje…) poreznom obvezniku C (nije važno je li putnička agencija). O tome očekujemo dodatno očitovanje Ministarstva financija i odgovor na naš postavljeni upit.
Cjeloviti tekst navedenog stajališta biti će objavljen u časopisu RRiF br. 9/24. u rubrici POREZNI SAVJETI
