Porezni obveznik iz dostavnog popisa postavio je upit o primjeni čl. 17. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14., u daljnjem tekstu: Zakon). U upitu se navodi da porezni obveznik ima sjedište u drugoj državi članici te da je registriran za potrebe PDV-a u Republici Hrvatskoj, obzirom da obavlja isporuke na daljinu krajnjim kupcima u Republici Hrvatskoj i prešao je prag isporuke. Napominje se da navedeni porezni obveznik nema stalnu poslovnu jedinicu u Hrvatskoj. U vezi navedenog postavlja se pitanje je li hrvatski porezni obveznik u izdanom račun za obavljenu uslugu posredovanja obvezan zaračunati hrvatski PDV ili treba primijeniti čl. 17. st. 1. Zakona budući da ima PDV identifikacijski broj države članice sjedišta poreznog obveznika primatelja usluge.
Sukladno odredbama čl. 17. st. 1. Zakona mjestom obavljanja usluga poreznom obvezniku koji djeluje kao takav smatra se mjesto sjedišta tog poreznog obveznika. Ako se te usluge obavljaju stalnoj poslovnoj jedinici poreznog obveznika u mjestu koje je različito od mjesta sjedišta poreznog obveznika, mjestom obavljanja usluga smatra se sjedište stalne poslovne jedinice. Ako takvo sjedište ili stalna poslovna jedinica ne postoje, mjestom obavljanja usluga smatra se prebivalište ili uobičajeno boravište poreznog obveznika primatelja usluge.
Slijedom navedenog, na uslugu posredovanja primjenjuje se opće načelo oporezivanja prema kojem se mjestom obavljanja usluga smatra mjesto sjedišta poreznog obveznika primatelja usluge. Stoga, hrvatski porezni obveznik koji obavlja uslugu posredovanja i ima PDV identifikacijski broj države članice sjedišta poreznog obveznika primatelja usluge u računu neće zaračunati hrvatski PDV već će navesti napomenu da se radi o prijenosu porezne obveze temeljem čl. 17. st. 1. Zakona.
