Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući o suglasnosti Zakona o obrtu (Nar. nov. br., 77/93., 90/96., 64/01., 71/01. – ispravak, 49/03. – pročišćeni tekst, 68/07. i 79/07. – ispravak, dalje: ZO) s Ustavom Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 17. ožujka 2010., donio je Odluku br U-I-2771/2008 kojom je ukinuo sporni članak 20. stavak 1. Zakona o obrtu (identičan članku 21. stavku 1. pročišćenog teksta)
Predmetni članak 20. stavak 1. ZO-a glasio je:
"Za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta."
Ustavni sud smatra kako je pojam "unesena imovina potrebna za obavljanje obrta" sadržan u spornoj odredbi ZO-a nejasna i neodređena (pravno nedefinirana) kategorija. Ona određuje odgovornost obrtnika (koji su fizičke osobe) na način sličan odgovornosti trgovačkih društava, tj., društava kapitala (d.o.o. i d.d. - koji su pravne osobe) ali koja trećima odgovaraju za obveze cjelokupnom imovinom unesenom u trgovačko društvo (koja je imovina odredbama ZTD-a jasno definirana). Stoga se prema navedenoj Odluci Ustavnog suda način uređenja odgovornosti obrtnika pokazao kao sporan s gledišta jamstva jednakosti svih pred zakonom, kao i s gledišta jamstva jednakosti pravnog položaja poduzetnika na tržištu kojeg je država prema čl. 49. st. 2. Ustava RH dužna osigurati ("Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu")
Zakonodavac je tako, propisujući da obrtnik za obveze koje nastaju u obavljanju obrta odgovara samo "unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta" a ne "cijelom svojom imovinom" (kao što je, nasuprot ovome za trgovačko društvo propisano odredbom čl. 9. st. 1. ZTD-a, tj., za trgovca pojedinca čl. 9. st 2. ZTD-a), ustanovio različit pravni režim odgovornosti dužnika za obveze nastale u gospodarskom poslovanju. Time je bila uspostavljena iznimka od načela odgovornosti cijelom imovinom koje je načelo univerzalno i primjenjivo na sve oblike organiziranja gospodarskih subjekata, uključujući i obrtnike.
Naime, prema navodu iz obrazloženja predmetne Odluke Ustavnog suda, nema ustavnopravno utemeljenog razloga da trgovačka društva (kao i trgovci pojedinci) odgovaraju cjelokupnom imovinom (društva), a obrtnici samo (neutvrdivim) dijelom svoje imovine: Stoga (ukidanjem sporne odredbe ZO-a) obrtnici za svoje obveze odgovaraju cijelom svojom privatnom imovinom a ne samo unesenom imovinom potrebnom za obavljanje obrta budući da ove dvije imovinske mase obrtnika nije moguće međusobno razlučiti.
Ovakva odgovornost obrtnika za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, neovisno o spomenutoj Odluci Ustavnog suda, proizlazi i iz odredbi Ovršnog zakona (Nar. nov. br., 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. )
Naime, odredbom čl. 70. st. 2. Ovršnog zakona propisano je da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost (obrtnik) može provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika (i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati), te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život. Međutim, prema odredbi istog članka nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, što znači da bi iste mogle biti uporabljene za naplatu vjerovnikovih tražbina.
Više o ovoj tematici pročitajte u idućim izdanjima naših časopisa RRiF i Pravo i porezi, u kojima će se dati opširniji komentari i pojašnjenja predmetne odluke Ustavnog suda.
