Poduzeće V.S.T. d.o.o., obavlja djelatnost međunarodnog prijevoza dobara. Od inozemnog poduzetnika poduzeće je dobilo nalog za prijevoz robe (koji se u prijevozu podrazumijeva kao ugovor) na relaciji Republika Hrvatska – Njemačka sa određenim terminima kroz razdoblje od 2 mjeseca. Za dogovorene termine poduzeće je rezerviralo kamione, međutim nekoliko dana prije dogovorenog termina prijevoza inozemni poduzetnik javlja da roba nije spremna za prijevoz i traži druge termine prijevoza te je spreman platiti određeni iznos odštete, obzirom da rezervirani kamioni nisi mogli biti angažirani za neki drugi prijevoz. U vezi navedenog postavljeno je pitanje treba li inozemnom poduzetniku izdati račun za odštetu s pozivom na članak 21. stavak 6. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96. do 79/07.).
Na postavljeno pitanje odgovaramo u nastavku.
Prema članku 2. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95. do 76/07.), porez na dodanu vrijednost plaća se na isporuke svih vrsta dobara i sve obavljene usluge koje u tuzemstvu obavi poduzetnik baveći se svojom gospodarskom ili drugom djelatnosti.
Odredbama članka 21. stavci 1. i 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost propisano je da se isporuka kojom se obeštećuje primatelja za štetu nastalu po osnovi ranije isporuke ne smatra isporukom koja podliježe oporezivanju već odštetom. O odšteti se radi samo u slučaju kada isporučitelj temeljem zakona ili ugovora odgovara za štetu i njene posljedice i određenim isporukama tu štetu otklanja. Stavkom 3. istoga članka propisano je da za procjenu radi li se o odšteti ili oporezivoj isporuci odlučujuće jesu li ispunjeni uvjeti iz stavka 2. ovoga Pravilnika.
Prema članku 21. stavak 6. Pravilnika naknada štete zbog raskida ugovora predstavlja odštetu koja ne podliježe oporezivanju ako platitelj za to nije stekao nikakva dobra ili koristio usluge, ako se ugovor izvrši u dijelu, taj dio isporuke podliježe oporezivanju.
U konkretnom slučaju nije obavljena usluga nego se samo financijski nadoknađuje učinjena šteta, odnosno eventualno izgubljeni prihod. Kada se radi o obračunu štete, treba odrediti o kakvom se odnosu radi između tražitelja štete i počinitelja štete. U ovom slučaju počinitelj štete plaća naknadu za koju mu nije učinjena isporuka niti je obavljena usluga, što znači da naknada štete ne predstavlja oporezivu naknadu, pa poduzeće V.S.T. nije obvezno prilikom ispostavljanja računa za odštetu obračunati porez na dodanu vrijednost.
