Zaprimili smo upit porezne obveznice, u vezi s plaćanjem poreza na dohodak ostvarenog obavljanjem djelatnosti iznajmljivanja i organiziranja smještaja u turizmu te poreza na kuće za odmor za isti objekt pri čemu je porezna obveznica postavila sljedeća pitanja:
1) Je li zakonom predviđeno diskrecijsko pravo da netko odlučuje tko će, a tko neće plaćati dva poreza za isti objekt?
2) Kako je plaćanje dva poreza za isti objekt riješeno na razini Republike Hrvatske?
U nastavku dajemo odgovor s osnove poreza na dohodak i s osnove lokalnih poreza.
Sukladno članku 57. stavku 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 115/16 i 106/18; dalje u tekstu: Zakon) porez na dohodak ostvaren od imovine po osnovi iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima, i organiziranjem kampova, utvrđuje se u paušalnom iznosu pod uvjetima i na način propisan člancima 61. i 82. Zakona, a dodatno se razrađuje Pravilnikom o paušalnom oporezivanju djelatnosti iznajmljivanja i organiziranja smještaja u turizmu (Narodne novine, br. 1/19; dalje u tekstu: Pravilnik).
Prema članku 7. Pravilnika, obveznik poreza na dohodak iz članka 82. stavka 2. Zakona kojemu se godišnji porez na dohodak utvrđuje u paušalnom iznosu je fizička osoba – građanin, iznajmljivač odnosno nositelj ili član obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva kojemu je na temelju rješenja o odobrenju nadležnog ureda odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ili na temelju rješenja o ispunjavanju uvjeta za posebni standard nadležnog ureda odobreno pružanje ugostiteljskih usluga na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu u skladu s odredbama zakona kojima se uređuje ugostiteljska djelatnost, a nije po toj djelatnosti obveznik poreza na dodanu vrijednost prema zakonu kojim se uređuje porez na dodanu vrijednost i dohodak ne utvrđuje prema člancima 30. – 35. Zakona odnosno na temelju poslovnih knjiga, pod uvjetom da ispunjava slijedeće uvjete navedene u tom članku:
– da organizira smještaj u sobi, apartmanu i kući za odmor, do najviše 10 soba, odnosno 20 kreveta, i/ili
– da organizira smještaj u kampu i/ili kamp-odmorištu, organiziranim na zemljištu, s ukupno najviše 10 smještajnih jedinica, odnosno za 30 gostiju istodobno, i/ili
– da organizira smještaj u objektu za robinzonski smještaj u kojemu se usluge pružaju u prostorijama ili na prostorima, kapacitet kojeg se određuje prema broju gostiju koji mogu sigurno u njemu boraviti, ali do najviše 10 smještajnih jedinica odnosno 30 gostiju istodobno.
Visina paušalnog poreza na dohodak po krevetu odnosno po smještajnoj jedinici po kampu i/ili kamp-odmorištu, ili smještajnoj jedinici u objektu za robinzonski smještaj, utvrđuje se odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave te ne može iznositi manje od 150,00 kuna niti više od 1.500,00 kuna, a primjenjuju se neovisno o prebivalištu ili uobičajenom boravištu poreznog obveznika.
U slučaju da porezni obveznik ostvaruje uvjete za plaćanje poreza na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima, i organiziranjem kampova, Porezna uprava donosi rješenje kojim se utvrđuje godišnji paušalni dohodak, godišnji paušalni porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.
Nadalje, odredbom članka 20. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, br. 115/16. i 101/17.; dalje u tekstu: ZLP) propisano je da jedinice lokalne samouprave mogu uvesti sljedeće poreze: prirez porezu na dohodak, porez na potrošnju, porez na kuće za odmor i porez na korištenje javnih površina. Iz navedene odredbe proizlazi da je svakoj jedinici lokalne samouprave dana mogućnost da samostalno odlučuje o uvođenju navedenih poreza odnosno da se radi o opcijskim porezima (jedinica lokalne samouprave ih može, ali ne mora uvesti).
Ako se jedinica lokalne samouprave odluči za uvođenje nekog od navedenih poreza, donosi odluku na temelju članka 42. ZLP-a koja mora biti usklađena s odredbama ZLP-a.
Prema odredbama članaka 25. – 28. i članka 49. ZLP-a obveznici plaćanja poreza na kuće za odmor su pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Kućom za odmor smatra se svaka zgrada ili dio zgrade, ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Iznimka su gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora. Porez na kuće za odmor plaća se od 5 do 15 kuna po jednom četvornom metru korisne površine kuće za odmor, a njegovu visinu odlukom propisuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave (ovisno o mjestu, starosti, stanju infrastrukture te drugim okolnostima bitnim za korištenje kuće za odmor).
Oslobođenja od plaćanja poreza na kuće za odmor propisana su odredbama članka 27. ZLP-a. Prema navedenim odredbama porez na kuće za odmor ne plaća se na:
kuće za odmor koje se ne mogu koristiti zbog ratnih razaranja i prirodnih nepogoda (poplava, potres, požar) te starosti i trošnosti,
kuće za odmor za vrijeme dok su u njima smješteni prognanici i izbjeglice i
odmarališta u vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koja služe za smještaj djece u dobi do 15 godina.
ZLP-om nisu propisana druga oslobođenja od plaćanja poreza na kuće za odmor (pa tako ni oslobođenje od plaćanja poreza na kuće za odmor u dijelu koji se iznajmljuje gostima i na koji se plaća porez na dohodak u paušalnom iznosu) niti je istim predviđeno diskrecijsko pravo odlučivanja o obveznicima plaćanja navedenog poreza.
Dakle, porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici kuća za odmor, a kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor je njeno korištenje povremeno ili sezonski. Nekretnina koja služi vlasniku za stalno stanovanje ne podliježe plaćanju poreza na kuće za odmor. Međutim, naglašavamo kako prijava prebivališta na nekretnini nije odlučan dokaz da se ista koristi za stanovanje. U slučaju kada porezni obveznik na nekretnini ima formalno prijavljeno prebivalište, a trajno ne boravi u istoj, sama prijava prebivališta ne oduzima kući status kuće za odmor te ista podliježe plaćanju poreza na kuće za odmor.
Zaključno, porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici kuća za odmor ako je jedinica lokalne samouprave na području koje se kuća nalazi iskoristila svoje pravo iz ZLP-a na uvođenje poreza na kuće za odmor. Činjenica da se kuća za odmor koristi za iznajmljivanje nije od utjecaja na utvrđivanje poreza na kuće za odmor.
Dakle, porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova su dva različita poreza koji se utvrđuju s dvije različite osnove odnosno na temelju dva različita zakona jer porez na kuće za odmor utvrđuje se s osnove vlasništva kuće za odmor, a porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja te Porezna uprava ne može postupati mimo zakonskih odredbi niti ima pravo provoditi diskrecijski postupak već primjenjuje iste odredbe propisane zakonima jednako za sve.
S obzirom da je porezna obveznica protiv rješenja kojim joj je utvrđen porez na kuće za odmor podnijela žalbu nadležnom drugostupanjskom tijelu, navedeno tijelo će razmotriti njezine žalbene navode i odlučiti o istima drugostupanjskim rješenjem.
