O KUGI I LJUDIMA
Četiri stoljeća dotadašnjega kakva takva blagostanja na Zapadu, koje je potrajalo od kraja ranoga srednjeg vijeka, prekinula je velika pandemija bubonske kuge koja je u Europi izbila 1347. godine. Ona se smatra najvećom poznatom biološkom katastrofom koja je pogodila čovječanstvo, premda su i neke druge epidemije i oboljenja (malarija, boginje, kolera, španjolka) teško i dugovjeko morile stanovništvo ostajući do danas u našem kolektivnom sjećanju. Kuga će u Europi od polovine XIV. stoljeća biti životna konstanta sve dok sama od sebe znatnije ne iščezne otprilike polovinom XVIII. stoljeća. Kroz čitavo to vrijeme ne samo da nije bio pronađen lijek nego čovjek uopće nije ni približno uspio shvatiti kako se ona širi. Tek stotinjak godina od njezina prestanka, krajem XIX. stoljeća, utvrdit će se da ju uzrokuje bacil Yersinia pestis koji prenosi jedna specifična vrsta (istočnjačke) buhe na divljim glodavcima, uistinu tek jedna od stotina buha, koja je u srednjem i novom vijeku najviše bila prisutna na štakorima. I vlasti i najveći dio medicine tijekom svih tih stoljeća čvrsto su vjerovali da je bolest rezultat „lošega zraka“ i da se prenosi aerosolom. Rijetke drukčije tvrdnje o tome bile su zanemarene ili ismijane. Iz 542. godine, iz doba Justinijanove vladavine, kada je tadašnje Rimsko Carstvo pogodila strašna pandemija bubonske kuge, potječe zapis i razrada o tome da ju uzrokuje neka vrsta buhe na glodavcu. Premda je taj zapis u srednjem i novom vijeku bio poznat, odbačen je te se zbog čvrstih uvjerenja glede aerosola nikada nije iole ozbiljnije razmatrao.
Zbog konstantno krivih predodžaba vlasti o tome kako se širi, koje su potrajale koliko i sama pandemija, uslijedile su jednako nesvrhovite reakcije, koje će se iz današnje perspektive okvalificirati duboko nerazumnima, ali koje su u tadašnjemu kontekstu činile sasvim opravdane. Radi „prozračivanja“ utvrđenih gradova i istjerivanja kužnoga zraka ponegdje su se rušile gradske zidine. Zbog povezivanja širenja bolesti s aerosolom porasla je potrošnja svijeća, svjetiljki, baklji i svih vrsta naprava na kojima postoji otvoreni plamen (jer da on tobože rastjeruje loš zrak). Otada potječu pohvale nekim gradovima i naseljima zbog njihova dobrog zraka, što je bilo uvjetovano pukom slučajnošću – što su zbog nekog razloga izbjegla kugu ili su joj bila manje izložena. Bogatiji slojevi često su bježali iz gradova na selo, na svoja ladanja, očekujući ondje sigurnost zbog zdravoga seoskog zraka, ali zbog prisutnosti štakora na selima smrtnost je ondje bila jednaka, ako ne i veća nego u gradovima. Sve se pokazalo uzaludnim.
Kuga je na poseban način pridonijela još jednoj nerazumnosti – sumnjičavosti tadašnjega stanovništva prema ženama određenih obilježja i životnih navika ili specifičnih ponašanja te takvih koje su zbog nečega odudarale od ostalih članova zajednice. To se odnosilo i na određene etničke i vjerske skupine ljudi. Ne mogavši objasniti tu bolest, srednjovjekovlje je pribjeglo nerazumnostima pri tumačenju njezina uzroka, pa i zbog toga sredinom XIV. stoljeća progon vještica poprima široke i brutalne razmjere. Netko je naprosto morao biti kriv za tu bolest, ali i za sve ostalo što je pogađalo srednjovjekovnog čovjeka.
Premda se mongolski upadi u Europu mogu okvalificirati kao čimbenik ugroze i nestabilnosti, srednjovjekovna mongolska država svojim golemim područjem te uspostavom teritorijalno-političkog jedinstva od XIII. stoljeća otvorila je trgovačke putove između Azije i Europe, zbog čega dolazi do širenja trgovine i porasta blagostanja u Europi. Nakon otprilike stotinu godina kuga je zatvorila te putove jer su njezinom pandemijom bila zahvaćena gotovo sva euroazijska područja, a zamijećeno je i da se ta bolest ponajviše širi trgovinom (kopnenom i morskom) i trgovačkim putovima, posebno u najužurbanijim trgovačkim gradovima i lukama, trgovištima, karavanskim postajama i dr., tj. ondje gdje se okuplja veći broj ljudi koji potječe iz različitih krajeva. Veća nehomogenost stanovništva i etnička raznolikost dovodila je do veće ek
