Kada bi se dogodila protivnost ustavne norme države članice europskom pravu, taj bi se izazov gotovo beziznimno unaprijed riješio via facti. Pravno pitanje ne bi se ni postavilo. U svemu analogan izazov, ali na području sudske jurisdikcije, pojavio se 5. svibnja 2020. godine donošenjem presude Drugoga vijeća njemačkoga Saveznog ustavnog suda koja je odmah okvalificirana nečuvenom, eksplozivnom, remetilačkom i sl. Savezni ustavni sud najviši je njemački sud, ali riječ je i o kudikamo utjecajnijoj vlasti (u Njemačkoj i EU-u te šire) od tek krajnje njemačke sudske instancije.
Savezni ustavni sud prekorio je Saveznu vladu i Bundestag da nisu poduzeli odgovarajuće mjere kako bi osporili i spriječili Europsku središnju banku (ECB) u provedbi politike otkupa obveznica prezaduženih država članica, a čiji je cilj povećanje količine novca u optjecaju u eurozoni (što dramatično raste) radi povećanja potrošnje i investicija te, u krajnjoj liniji, postizanja inflacije koja bi, doduše, bila ispod 2 % godišnje, ali tijesno blizu te brojke. Taj je prijekor opravdao očiglednim zanemarivanjem načela proporcionalnosti, što znači da je ECB svoju politiku provodio nekritički, bez iscrpnog odvagivanja svih čimbenika. Zbog toga je Bundesbanci naložio da u nadolazećem tromjesečnom
(prijelaznom) razdoblju može nastaviti otkupljivati obveznice, ali da nakon toga mora s time prestati te odustati od mjera kojima se povređuje europsko pravo, i to dokle god ECB odgovarajuće, držeći se načela proporcionalnosti, ne opravda mjere koje poduzima te dokle god ECB svoje postupanje ne uskladi s iznesenim prigovorima. Iskričavom odluku čini to što je na zahtjev za prethodnom odlukom (eng. preliminary ruling), koji je taj njemački sud i baš u toj stvari podnio Europskom sudu pravde (Sud EU-a), potonji u svojoj presudi od 11. prosinca 2018.
godine ustvrdio da je ECB poštovao načelo proporcionalnosti.
Inače, to je načelo u svojoj judikaturi davno stvorioupravo Sud EU-a i čitavo ga vrijeme izgrađivao i razrađivao. To je načelo njegova tvorevina kojom je snažno utjecao na nacionalna zakonodavstva i sudske prakse. Ono je prepoznatljiv koncept koji se a priori i nedjeljivo veže uz Sud EU-a, pa je izrastao u karakteristično obilježje njegove judikature. Gotovo na razini dogme (bespogovorno) do sada su se shvaćanja Suda EU-a glede proporcionalnosti smatrala pravilnima i autoritativnima.
Ustvrdivši da je Sud EU-a u ovoj stvari pogrešno odlučio (pogrešno primijenivši europsko pravo), i to baš u području proporcionalnosti, Savezni ustavni sud snažno je i, reći će neki – „nečuveno“, kao nitko do sada nagrizao autoritet Suda EU-a. I to je – nota bene – učinio ne bilo koji, nego njemački sud. Donijevši tu i takvu odluku, formalnopravno je deklarirao i svoje hijerarhijsko prvenstvo pred Sudom EU-a (tj. da je za Njemačku on sud višega ranga), a time i svoju nevezanost shvaćanjima i odlukama Suda EU-a. Time je snažno afirmirao koncept suverenosti nacionalne države te deklarirao da je njemačka država ipak nad Unijom, a ne obratno. Sud EU-a očekivano je uzvratio tvrdnjom da je njemački sud išao ultra vires, tj. da je izišao izvan svoje nadležnosti (pa i jurisdikcije) jer da on nije ovlašten tumačiti europsko pravo.
Odluka njemačkog suda nije slučajna i dakako da nije samo pravna. Promišljena je i precizno tempirana, ima duboke uzroke, razloge, kontekst i dalekosežne posljedice za tektoniku EU-a. Sada, čini se, ona na razini EU-a u prvi plan stavlja (ne)povjerenje u euro, minira euroobveznice i primisli o konceptu zajedničkoga (europskog) duga. Izvan okvira trenutačnosti, ona baca sasvim novo svjetlo i donosi bitna pomicanja odnosa u pravnim i političkim strukturnim elementima Unije. Taj je sukob o jurisdikciji očit primjer trajnih tenzija koje neće nestati i koje ujedinjenost u različitosti sa sobom nužno donosi.
