Ovo nije tekst o nekritičkom dizanju ruku prilikom donošenja zakona u Hrvatskom saboru. Ovo je tekst o problemu savjesnog zastupnika koji ni uz najbolju volju, zbog određenih manjkavosti u zakonodavnoj proceduri, ponekada ne može biti sasvim siguran za kakav zakonski
tekst glasuje. Prije nekoliko godina taj se problem pokazao sa svim svojim negativnostima. Raspravljalo se o zakonskom prijedlogu u prvom čitanju, zatim o bitno drukčijemu konačnom prijedlogu u drugom čitanju, a zatim i o brojnim podnesenim amandmanima. Pritom su
neki prihvaćeni amandmani bili slični, ali ipak u bitnome različiti, neki su bili analogni, neki međusobno isključujući, drugi međusobno bitno različiti, pa je nakon njihova izglasavanja i izglasavanja konačnog prijedloga zakona, čijim su sastavnim dijelom postali, netko od zastupnika u sabornici, nakon kratkoga tajca (jer nikome ništa nije bilo jasno), opravdano uskliknuo: „A što smo mi to točno izglasali?!“ Tek nakon objave zakona u službenom glasilu mogao je onaj savjesni zastupnik shvatiti za što je glasovao i kakav je zakon u sadržajnom smislu zapravo donesen.
Naime, hrvatska zakonodavna procedura ne poznaje fazu u kojoj bi nakon prihvaćanja amandmana Hrvatski sabor konsolidirao tekst zakona, tj. to da prije glasovanja o zakonu zastupnicima predoči cjeloviti (konsolidirani) zakonski tekst u koji bi bili uklopljeni amandmani. Na drukčiji način, ali u svojoj biti jednako, problem se iznova pojavio u proceduri donošenja Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije. Prijedlog toga zakona u prvom čitanju i konačni njegov
prijedlog u drugome čitanju sadržajno (i normativno) te konceptualno gledajući dva su sasvim različita teksta, što nije novost u hrvatskoj zakonodavnoj proceduri. Međutim, i taj je konačni prijedlog zakona u zadnji čas, u postupku predlaganja i prihvaćanja amandmana, bitno
izmijenjen. Podneseni su i prihvaćeni brojni amandmani koji bitno mijenjaju konačni prijedlog zakona, i to uvođenjem kriterija i pravnih konstrukcija koje je iznimno teško nomotehnički raspisati, a još je zahtjevnije predvidjeti sve njihove učinke i dalekosežnost. Kako su brojne takve zahtjevne norme pred zastupnika (onoga savjesnog) stavljene ad hoc i brzinski, a i sam ih je njihov predlagatelj izrazio na ovlaš i više filozofski nego pravno, te je za njihovo sagledavanje i procjenjivanje ostavljen minimalan rok, on ih nikako nije mogao odgovarajuće vrednovati, a pogotovo ne u široj slici zakonskoga teksta u koji su norme iz prihvaćenih amandmana bile uklopljene. I u razgovorima s mnogim dobrim pravnicima koji su predano pratili donošenje toga zakona (a interes stručne pravne i opće javnosti za njega bio je izrazit) rečeno je: „Mi uistinu ne znamo što je izglasano, pričekajmo objavu!“
Treće čitanje u hrvatskoj zakonodavnoj proceduri događa se iznimno rijetko, ali nije nepoznato. Kada se promišlja o tome kada bi zakonski tekst trebao u treće čitanje, čini se da su navedene situacije (to, dakako, nisu jedine takve koje su se dogodile) ogledni primjeri kada bi mu trebalo pribjeći. Ako se konačni prijedlog zakona u bitnome u toj mjeri mijenja brojnim amandmanima da on postaje neprepoznatljiv u odnosu
na tekst koji je predložen ili se događa to da ni savjestan zastupnik ne može shvatiti kako će zakonski tekst izgledati, krajnje je nepovoljno da se to saznaje tek nakon objave zakona. Čini se da je tada potrebno zastupniku ostaviti više vremena i o tome još jednom raspraviti u zasebnom saborskom čitanju. Dobre prakse u nekim parlamentima pokazuju da se opisane negativnosti prevladavaju konsolidacijom konačnoga zakonskog prijedloga prije glasovanja. To znači da parlament prije glasovanja priređuje konsolidirani tekst u koji su uključeni prihvaćeni amandmani (koji su time postali njegov sastavni dio), zatim se ostavlja primjereni rok zastupnicima da tekst iščitaju i o njemu promisle te se, napokon, tek tada pristupa glasovanju o njemu. Tada se pitanje „A što smo to izglasali?!“ ne može postaviti.
