Člankom 284., st. 1., t. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96. i 29/99. - u daljnjem tekstu: OZ) propisano je da se prethodna mjera određuje radi osiguranja tražbine na temelju odluke suda koja nije postala ovršna.
Stavkom 2. istog članka propisano je da će sud na temelju takve odluke odrediti prethodnu mjeru ako predlagatelj osiguranja (u pravilu, dakako, ovrhovoditelj) učini vjerojatnom opasnost da bi se bez toga osiguranja onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine (u daljnjem tekstu: opasnost).
Članak 285., st. 1., t. 1. OZ-a propisuje zakonsku presumpciju po kojoj će se smatrati da takva opasnost postoji ako je protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izjavljen prigovor.
Iz doslovnog tumačenja ovih zakonskih odredaba proizlazi zaključak da će, a u slučaju kada je ovršenik izjavio prigovor protiv rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave (u pravilu fakture) smatrajući ga i dokazujući to neosnovanim, te nadalje ako je tada ovrhovoditelj predložio određivanje prethodne mjere - sud uvijek donijeti rješenje o određivanju prethodne mjere.
Dosadašnja praksa trgovačkih sudova je pokazala da sudovi postupaju upravo tako - tj. da u slučaju prijedloga ovrhovoditelja za donošenje prethodne mjere utvrđuju tek okolnost je li protiv rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave izjavljen prigovor, pa ako jest - tada primjenjuju zakonsku presumpciju iz čl. 284., st. 2. OZ-a te određuju prethodnu mjeru (u pravilu blokadom žiro-računa ovršenika).
