Obratili ste nam se s upitom za tumačenjem odredbe članka 25. stavka 2. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, br. 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23.; u daljnjem tekstu: ZLP) kojom je propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.
U vezi istoga, postavili ste nam i sljedeća pitanja:
• Prema mišljenju Ministarstva financija, Porezne uprave KLASA: 410-15/22-01/14, UBROJ: 513-07-21-01-22-2 od 11. studenoga 2022. ako vlasnik nekretnine ili dio nekretnine koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ta nekretnina odnosno njen dio koji se koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ne može se smatrati kućom za odmor u toj godini jer se ne koristi povremeno ili sezonski.
S obzirom da su Rješenja o odobrenju za pružanje usluga smještaja u domaćinstvu trajna odnosno izdaju se u trajnu svrhu korištenja za iznajmljivanje, da li su osobe koje imaju takva rješenja, a nekretnine iznajmljuju odnosno koriste samo u dijelu kalendarske godine, obveznici plaćanja poreza na kuće za odmor iako imaju rješenja kojima se odobrava iznajmljivanje tijekom cijele godine?
• S obzirom da postoji veliki broj obveznika koji imaju kategorizirani smještaj (apartman ili više njih) u sklopu objekta odnosno obiteljske kuće u kojem vlasnik i njegova obitelj trajno živi i ima prijavljeno prebivalište, da li se taj dio zgrade koji služi za ostvarivanje dohotka smatra „kućom za odmor“ odnosno da li su takve osobe obveznici plaćanja poreza na kuće za odmor?
U nastavku odgovaramo.
Ministarstvo financija, Porezna uprava je u vezi plaćanja dva različita poreza po dvije različite osnove – poreza na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova, kao i utvrđivanja statusa korištenja kuće za odmor, izdalo dva mišljenja KLASA: 410-01/19-01/1603, URBROJ: 513-07-21-01-19-2 od 7. listopada 2019. godine i KLASA: 410-15/22-01/14, URBROJ: 513-07-21-01-22-2 od 11. studenoga 2022. godine, u skladu s kojima treba postupati u predmetima utvrđivanja poreza na kuće za odmor, a koja su dostupna na službenoj Internetskoj stranici Porezne uprave.
Dakle, porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici kuća za odmor, a kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor je njeno korištenje povremeno ili sezonski. Nekretnina koja služi vlasniku za stalno stanovanje ne podliježe plaćanju poreza na kuće za odmor. Porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova su dva različita poreza koji se utvrđuju s dvije različite osnove odnosno na temelju dva različita zakona jer porez na kuće za odmor utvrđuje se s osnove vlasništva kuće za odmor, a porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja.
Činjenica da je netko obveznik plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja nije od utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor odnosno ona vlasnika kuće za odmor ne oslobađa plaćanja poreza na kuće za odmor. Ako vlasnik nekretnine, nekretninu ili dio nekretnine koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ta nekretnina odnosno njen dio koji se koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine se ne može smatrati kućom za odmor u toj godini jer se ne koristi povremeno ili sezonski. Međutim, ako se nekretnina ili njen dio koristi za iznajmljivanje povremeno ili sezonski, a ostatak godine se ne koristi, onda se ta nekretnina smatra kućom za odmor u smislu ZLP-a te je njen vlasnik obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor.
S obzirom da su Rješenja o odobrenju za pružanje usluga smještaja u domaćinstvu trajna odnosno izdaju se u trajnu svrhu korištenja za iznajmljivanje, osobe koje imaju takva rješenja, a nekretnine iznajmljuju odnosno koriste samo u dijelu kalendarske godine, obveznici su plaćanja poreza na kuće za odmor. Dakle, neovisno o trajnosti izdanoga Rješenja o odobrenju za pružanje usluga smještaja u domaćinstvu, gleda se povremeno ili sezonsko korištenje kuće za odmor prilikom čega vlasnik kuće za odmor onda podliježe i obvezi plaćanja poreza na kuću za odmor. Također, naglašavamo kako prijava prebivališta na nekretnini nije odlučan dokaz da se ista koristi za stanovanje. U slučaju kada porezni obveznik na nekretnini ima formalno prijavljeno prebivalište, a trajno ne boravi u istoj, sama prijava prebivališta ne oduzima kući status kuće za odmor te ista podliježe plaćanju poreza na kuće za odmor. Isto tako, činjenicu da se nekretnina ne koristi povremeno ili sezonski nego da se koristi tijekom cijele godine, potrebno je dokazati drugim odgovarajućim dokazima. Podsjećamo, prilikom provođenja postupka dokazivanja statusa kuće za odmor nadležno porezno tijelo u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i naplate poreza na kuće za odmor na odgovarajući način primjenjuje odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.; u daljnjem tekstu: OPZ). OPZ propisuje da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, te samo utvrđuje koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu. Pored navedenoga, OPZ propisuje i da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik. Dakle, teret dokazivanja svih činjenica i okolnosti prema kojima se utvrđuje da se nekretnina ne koristi povremeno ili sezonski je na njenom vlasniku. Zaključno, činjenica dase kuća za odmor koristi za iznajmljivanje, nije od utjecaja na utvrđivanje poreza na kuće za odmor jer su porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu po osnovi djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova dva različita poreza koji se utvrđuju s dvije različite osnove odnosno na temelju dva različita zakona. Porez na kuće za odmor utvrđuje se s osnove vlasništva kuće za odmor, a porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja. Osnovni kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor predstavlja njeno povremeno ili sezonsko korištenje.
