Obračun PDV-a na prodaju spornih potraživanja

H. A. A. – Banka d. d., (u daljnjem tekstu: H. banka) Z., obratila nam se upitom u vezi utvrđivanja osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost kod kupoprodaje spornih potraživanja. U upitu se navodi da se prodaja odnosi na potraživanja koja prodaje banka (npr. potraživanja po kreditima) te da su u pitanju potraživanja čija je naplata u cijelosti ili djelomično otežana ili upitna, pri čemu na kupca potraživanja u cijelosti prelazi rizik naplate.
Nadalje, u upitu se navodi da su predmetna potraživanja prije prodaje u računovodstvu banke vrijednosno ispravljena odnosno njihova knjigovodstvena vrijednost je sukladno Odluci o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza (Nar. nov., br. 1/09. i 2/10.) svedena na procjenjivu ostvarivu vrijednost. U upitu se postavlja pitanje o tome kako za potrebe obračuna poreza na dodanu vrijednost odrediti i dokumentirati vrijednost isporuke usluge kupca (preuzimatelja) potraživanja te na koju osnovicu se obračunava porez na dodanu vrijednost. Prema navodima u upitu H. banka smatra da je u kontekstu članka 79. stavka 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 149/09. i 89/11. – u daljnjem tekstu: Pravilnik) vrijednost isporuke usluge kupca (preuzimatelja) potraživanja ispravno odrediti kao razliku između realno ostvarive vrijednosti potraživanja i naknade koju kupac (preuzimatelj) potraživanja plaća za preuzeto potraživanje te da ta razlika predstavlja bruto vrijednost iz koje se primjenom preračunate stope poreza na dodanu vrijednost utvrđuje iznos poreza. Nadalje, obzirom da će kod nespornih potraživanja u pravilu nominalna vrijednost održavati realno ostvarivu vrijednost H. banka smatra da je kod takvih potraživanja vrijednost isporuke usluge kupca (preuzimatelja) ispravno utvrditi kao razliku između nominalne vrijednosti potraživanja i cijene koju kupac (preuzimatelj) potraživanja plaća za potraživanje. Međutim, u slučaju spornih potraživanja H. banka smatra da bi vrijednost isporuke usluge kupca (preuzimatelja) potraživanja bilo ispravno utvrditi kao razliku između procijenjene ostvarive vrijednosti potraživanja u trenutku ustupanja i naknade koju kupac (preuzimatelj) plaća za potraživanje obzirom da kod spornih potraživanja nominalna vrijednost u pravilu ne predstavlja realno ostvarivu vrijednost. Što se tiče načina dokumentiranja ostvarive vrijednosti spornih potraživanja u trenutku ustupanja u upitu se navodi kako H. banka smatra da bi vrijednost isporuke usluge kupca (preuzimatelja) potraživanja bilo ispravno utvrditi kao razliku između neto knjigovodstvene vrijednosti iskazane u bilanci banke i cijene koju kupac (preuzimatelj) potraživanja plaća za potraživanje, pod uvjetom da je ta razlika pozitivna. Obzirom na naprijed navedeno postavljeno je pitanje u vezi određivanja osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost u slučaju da kupac stekne potraživanja po vrijednosti ispod neto knjigovodstvene vrijednosti iskazane u bilanci prodavatelja (banke) te ako kupac stekne potraživanja po neto knjigovodstvenoj vrijednosti iskazane u bilanci prodavatelja (banke), kao i u slučaju da kupac stekne potraživanja po vrijednosti iznad neto knjigovodstvene vrijednosti iskazane u bilanci prodavatelja (banke) pri čemu ne neto knjigovodstvenom vrijednošću smatra početno priznata knjigovodstvena vrijednost umanjena za iskazani ispravak vrijednosti, odnosno procijenjena ostvariva vrijednost.
Odredbama članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95. – 94/09., u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da se porez na dodanu vrijednost plaća na isporuke svih vrsta dobara i sve obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu koje poduzetnik izvrši baveći se svojom gospodarskom ili drugom djelatnosti.
Prema odredbama članka 3. stavka 1. i 4. Pravilnika isporuka koja podliježe oporezivanju je ona koju poduzetnik (isporučitelj) u okviru svoje poduzetničke djelatnosti (poduzeća) obavi u tuzemstvu uz naknadu. Isporukama koje podliježu oporezivanju razumijevaju se sve isporuke čije je oporezivanje propisano Zakonom, a mogu biti oporezive ili oslobođene plaćanja poreza.
Odredbama članka 8. stavka 1. Zakona propisano je da je osnovica poreza na dodanu vrijednost naknada za isporučena dobra ili obavljene usluge. naknadom se smatra sve ono što primatelj dobara ili usluga treba dati ili platiti za isporučena dobra ili obavljene usluge osim poreza na dodanu vrijednost. U poreznu osnovicu ulazi i sve ono što neka druga osoba, a ne primatelj dobara ili usluga treba dati ili platiti poduzetniku za isporučena dobra ili obavljene usluge. U poreznu osnovicu ne ulaze iznosi koje poduzetnik zaračuna, primi ili izda u ime i za račun druge osobe.
Prema odredbama članka 11.a stavka 1. točke d) Zakona i članka 79. stavka 1. i 2. Pravilnika porez na dodanu vrijednost ne plaća se na transakcije, uključujući posredovanje, u vezi sa štednim i tekućim računima, plaćanjima, transferima, dugovima, čekovima i drugim prenosivim vrijednosnim papirima, osim naplate duga. Isporukom u smislu Zakona ne smatra se ako poduzetnik ustupi ili prenese potraživanje nastalo iz isporuka dobara i usluga drugom poduzetniku radi naplate. Međutim naknada za uslugu naplate potraživanja, provizije, diskont i ostali troškovi koje zaračunava porezni obveznik preuzimatelj duga (factor) podliježu plaćanju poreza na dodanu vrijednost.
U svom očitovanju o sličnoj problematici KLASA: 011-02/11-05/6, URBROJ: 326-212-11-3 od 19. svibnja 2011. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga koja je sukladno Zakonu o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (Nar. nov., br. 140/05.) ovlaštena obavljati nadzor nad poslovanjem pravnim osoba koje se bave poslovima faktoringa, osim ako ih banke obavljaju unutar svoje registrirane djelatnosti, a sve u skladu s navedenim Zakonom i zakonima koji reguliraju predmetnu materiju, između ostalog, navodi da je po mišljenju Agencije posao faktoringa otkup nedospjelih potraživanja.
U skladu s navedenim, mišljenja smo da se prodaja spornih potraživanja u okviru predmetnog slučaja može smatrati uslugom koja je prema članku 11.a stavku 1. točki d) Zakona i članku 79. stavku 1. i 2. Pravilnika oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost obzirom da zaključujemo da se ne radi o ustupu potraživanja radi naplate duga odnosno da se ne radi o faktoringu te da se ne radi o naplati duga jer je iz navoda u upitu razvidno da kod prodaje takvog potraživanja ustupatelj nema više ništa s tim dugom i za njega se dug ne naplaćuje.

Povratak na mišljenja