Objavljen je broj 6 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za lipanj 2013.
Idemo u štrajk
U razdoblju socijalizma, radničkih prava i radničkog samoupravljanja nismo smjeli štrajkati. Bilo je to vrijeme „duboke razboritosti“ jer bi štrajk bio besmislen s obzirom na to da su organizacijom udruženog rada ionako upravljali sami radnici. Partijski aparat i golema državna, policijska i vojna struktura bila je uglavnom zadovoljna jer se u „zoološkom vrtu“ hrana dobivala uredno i redovito. Samo nezadovoljni materijalisti i oni nepodobni odlazili su na rad u Njemačku i dr., što je režimu odgovaralo jer se rješavao neprijatelja „sitnosopstveničkog" mentaliteta koji bi mogao zatrovati radnički kolektivizam.
Danas – jednako kao i onda državno je vlasništvo još uvijek u brojnim ustanovama i tvrtkama: od komunalnih, gradskih i infrastrukturnih do državnih, a radničko se nezadovoljstvo izražava štrajkom. Iako tu nije bilo „lopovske pretvorbe“, nitko nije uzeo radnička prava, a mnogi se još uvijek radije zapošljavaju u državnim tvrtkama i ustanovama nego kod privatnika. Razumljivo, jer za dvostruko manje rada (nerijetko) je jednaka plaća itd. Je li to ravnopravna igra?
Ali, Europska će komisija za tržišno natjecanje kontrolirati državne potpore kako ne bi bilo narušeno tržišno natjecanje. Kada se gubitci prikrivaju dokapitalizacijama iz državnog proračuna, kada se u predstečajnoj nagodbi otpisuju porezni dugovi, kada se tehničkim „prilagodbama“ skrivaju rashodi i deficiti državnog proračuna, treba li spominjati da sve to plaćaju porezni obveznici. Vi, kolegice i kolege, dobro znate koliko je teško prikupiti gotovinu na kraju mjeseca kako bi se sve to platilo, sve više i više, i nikada dosta. Kada ćemo mi - porezni obveznici - izraziti nezadovoljstvo?
Mit o sigurnosti zaposlenika u državnim tvrtkama mogao bi se rasprsnuti. Prijevoznici zrakom i prugama, distributeri plina i struje itd. jedva čekaju da se oslobodi prostor u kojemu netko nije kadar gospodariti. Iako je štrajk legitiman, no kada preraste u stanje inata i nerazumnosti koja ugrožava sam opstanak tvrtke, nedostaje zakonsko uređenje koje daje upravi pravo na nove ustrojstvene mjere. Primjerice, u Croatia Airlinesu kabinsko se osoblje moglo u velikom dijelu zamijeniti s na burzi prijavljenim konobarima koji već ionako primaju (državnu) naknadu zbog nezaposlenosti. Ne videći „balvan u oku svom“, čudi što ministar Mrsić ne mijenja Zakon o radu i ne pripomogne u spašavanju državnih tvrtki pa bi nezadovoljni radnici imali priliku tražiti bolji posao s boljom plaćom u privatiziranom sektoru koji je nastao „pljačkaškom pretvorbom“ i koji još k tome plaća gubitke „neoskvrnutih“ državnih tvrtki.
Što je bilo, bilo je. Iako neću biti sretan letjeti ili voziti se s inozemnim kompanijama, žao će mi biti jedino što smo propustili priliku. Za to nam nije kriv nitko drugi nego naš karakter i nesposobnost upravljanja procesima – od zakonodavne do direktorske razine.
Dr. sc. Vlado Brkanić
