Novi broj RRiF-a

Datum: 29.10.2011, Subota
Autor: Z.T.

 

Na dvije minute zaboravite sve što vas veže sa sadašnjošću. Nakon toga naš svijet kreće ispočetka. Kako je sve započelo? Poljoprivreda svoje viškove razmjenjuje za neke druge proizvode. Industrija razmjenjuje proizvode za sirovine te izrađuje i prodaje svoje proizvode. Banke još ne daju kredite jer nemaju novca; trebaju ga pozajmiti od onih koji su akumulirali viškove vrijednosti. Onaj tko ima višak novca posuđuje ga onima koji ga nemaju, a dužnici zauzvrat daju svoje proizvode, kao nagradu za posudbu. Tako su nastale kamate. I onda netko dođe na ideju da želi zarađivati od kamata, ali nema novca, pa posudi uz 3% i dade kredit uz 6%. Vratimo li se u stvarnost, vidjet ćemo da bankari novac „prodaju“ skuplje kako bi namirili svoje uprave, ulagačima platili kamatu i dividendu te podmirili razliku do ekvivalentne vrijednosti primljenog novca (npr. štednje u eurima).

 

Vraćanjem u stvarnost vratili smo se u sve što već imamo. Što može biti drukčije? Kraj pohlepe u raspodjeli viška vrijednosti kad se ona zasni va na lažnom povjerenju i uljepšanim bilancama. Budući da raspodjela anticipira buduću stvarnost, imamo situaciju da se dan poslije traži solidarnost u gubitcima kod onih koji su iznevjerili sve vrijednosti. Teret financijske krize uz pomoć politike prenosi se na one koji u tome nisu sudjelovali. Nitko ne spominje moralni zahtjev da vrate ono što su nerealnom raspodjelom uzeli, ma koliko to bilo. Ako šef banke (kapetan broda) napravi pogrešku pa banka (brod) počne tonuti, tko se prvi spašava? Golemi financijski problemi (gubitci) izazvani u europskoj monetarnoj uniji otvaraju brojna pitanja, a jedno od njih je i povjerenje u euro.

 

Prije nekoliko sam dana u Münchenu u Komori poreznih savjetnika slušao bivšega njemačkog ministra financija u saveznoj vladi u dva mandata (1989. – 1998.) dr. Theodora Waigla, koji u završnim riječima ohrabruje kolege da se isplati zadržati euro. Smatra to izazovom koji nije ništa lakši nego kad su poslije II. svjetskog rata krenuli u obnovu. Svjetski je monetarni sustav nezamisliv bez osovine Peking – Frankfurt. Amerikanci su svojim stalnim podvalama kroz deficit i tiskanje novca za pokriće svojih rashoda prokockali povjerenje čuvara vrijednosti.

 

Osvrnimo se na kraju na nedavni događaj koji se dogodio dr. Waiglu u jednoj bavarskoj banci, a kojeg u Njemačkoj smatraju ocem eura. Neki stari gospodin, prepoznavši ga, počeo je vikati: „Ti si kriv, ti si kriv što nemamo DM. Zašto, pita Waigl? Jesi li što izgubio? Nisam, kaže starac. A znaš li da je danas vrijednost marke narasla 36 pfeninga ili otprilike 80 centi? Svi pokazatelji govore u prilog euru, bez kojeg se u Njemačkoj ne bi živjelo bolje. Nadalje, 1/3 svih deviznih rezervi je u eurima. Konačno imamo jednu valutu koja se na tržištu može nositi s dolarom. Onda? Niste ništa izgubili! Drugi put razmislite prije nego što počnete vikati.“ Prenesimo nešto od toga i na našu stvarnost i budimo pošteni prema istini. S druge pak strane, koliko je god loše biti izvan EU, još bi teže bilo bez eura, koliko god ga Velika Britanija i neki drugi ne žele.

 

Dr. sc. Vlado BRKANIĆ