Objavljen je broj 3 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za ožujak 2025.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Daljnji proboj odgovornosti za (porezne) obveze društva
Da bi društva kapitala uopće mogla nastati i postojati, mora postojati načelo da članovi ne odgovaraju za njegove obveze. Neodgovaranje za obveze izričaj je odvojenosti društva od članova kao posve različitih subjekata. Članovi, doduše, snose rizike društva jer u članstvo ulaze zbog profita, što podrazumijeva izloženost poslovnim rizicima. Članovi uprave, pak, snose više težih i blažih odgovornosti prema društvu, jer oni upravljaju, jer su samostalni, ali i stoga što je njihov odnos s društvom (i članovima) uvjetovan stručnošću, talentom, profesionalnošću, ali i lukrativnošću pa i hazardom.
Ni u RH ni drugdje načelo da članovi ne odgovaraju za obveze društva nije beziznimno. ZTD propisuje iznimke u čl. 10., navodeći i da odgovaraju samo kada je to određeno tim zakonom. Taj se fenomen naziva probojem odgovornosti za obveze društva. ZTD se glede takva oblika odgovornosti usmjerio na privatnopravne situacije u kojima aktivno sudjeluju članovi ili takve kojima su pridonijeli (zlorabe, iskorištavanja društva, umanjenje imovine i dr.).
Pravo puno strože pristupa odgovornosti članova koja bi bila propisana zakonom, a kada bi članovi odgovarali samo zato jer su članovi. To je moguće postići samo zakonom koji pripada javnom pravu, kada država zbog kakva pravno-političkog i ekonomskog razloga strogo i imperativno te namjerno prelazi granicu odgovornosti društva i zahvaća članove. To u poreznom pravu u RH nije novost. Još je 2012. godine izvršen proboj odgovornosti kada je propisana odgovornost članova za obveze društva koje proistječu iz porezno-dužničkog odnosa. Tada je OPZ-om uvedena supsidijarna odgovornost članova kao poreznih jamaca za nemogućnost podmirenja porezne obveze društva.
Novelom OPZ-a iz 2024. godine išlo se korak dalje s probijanjem odgovornosti. Članovi su sada ex lege jamci platci za propust nepodnošenja mjesečnih i godišnjih poreznih prijava. Oni za to odgovaraju zajedno (solidarno) s društvom, a – osim njih – dodatno i neovisno odgovara odgovorna osoba u društvu kao i sâm porezni dužnik.
Postavlja se pitanje je li takav pristup održiv? Pravno pravilo OPZ-a jasno je, precizno i dovoljno određeno, pa prolazi nomotehnički test. U njemu se zrcali legitiman cilj države – distribucija porezne odgovornosti. Pravilo ima in terrorem funkciju u smislu generalne prevencije takva poreznoga propusta, što je također legitimno. Osim toga, proboj odgovornosti te vrste nije ni novost, kako u pravu društava tako ni u poreznom sustavu, samo što se sada ide dalje jer član društva nije tek supsidijarni porezni jamac, nego jamac platac – solidarni dužnik zajedno s društvom čiju odgovornost porezno tijelo može odmah i prvo utjeravati.
Postavlja se i pitanje može li to pravilo proći test razmjernosti. Od kojih će članova i kako te u kojoj mjeri porezna vlast utjeravati tu odgovornost? Što je s malim ili neznatnim dioničarima kod d.d.-a, participiraju li oni u odgovornosti jednako kao i veliki i većinski dioničari? Što je s članovima koji nisu vidljivi, što je s članovima koji nisu stvarni vlasnici i dr. To je porezno pravilo test ZTD-ovih rješenja. Ono je i test poreznih tijela – njihova pristupa i postupanja koji nužno moraju biti razmjerni, opravdani i operativno provedivi. Apstraktno pravilo ne nudi odgovore (zato i je apstraktno), no njegov će test biti poslovna i porezna stvarnost koja pred porezna tijela nameće brojne imperative koji nisu toliko hrvatske koliko europske pravne provenijencije.
Prof. dr. sc. Ivan MILOTIĆ, gl. ur. Pravo i porezi
