Objavljen je broj 6 časopisa Računovodstvo, Revizija i Financije za lipanj 2024.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Ovršna manipulacija
Ako ste imali slučaj da svoje potraživanje morate sudski utjerivati, na ovršnu izvršnost, odnosno naplatu – načekali ste se. Nizali su se troškovi parnica u kojima notornu stvar ne možete ostvariti, a to je da netko vrati ono što je primio. Golemi Ovršni zakon (s više od 370 članaka) s brojnim iznimkama i pravima dužnika čini ovršno pravo svojevrsnom vrtnjom u krug koja sa bavi više socijalnim i humanim pitanjem nego imovinskom egzekucijom – naplatom u stvarima ili novcu.
Paradoksalno je da se raspravlja o načinu i vremenu prisilne naplate od dužnika, koji ono što posjeduje ne bi ni stekao da mu nečijim novcem, robom ili radom to nije omogućeno. Vjerovnika se psihološki ubija jer se usuđuje tražiti svoje, ono što je pozajmio, ono što je prodao a dužnik mu nije platio, nije primio plaću ili neki drugi dohodak. S odgodom ovrhe dužnik postaje još više insolventan, ponekad i ciljano, što ga uvodi u blokadu i stečaj koji naplatu učini još beznadnijom. Čitava parada raznovrsnih subjekata koji se pojavljuju između ovršenika i ovrhovoditelja doslovno nemaju iskreni interes naplate duga, nego generiranje svojih naknada i troškova koje im donose solidno imovinsko zadovoljstvo.
U pravu kao da vrijeme ništa ne znači. Brza naplata tražbine ispunjava maksimu koja se s latinskog prevodi da dvostruko daje tko brzo daje (bis dat qui cito dat). Mnogi pravni izvori iz zemalja EU-a kao da nisu našli mjesta u našem ovršnom pravu. U nas su brojni akteri (od političara do profesora prava) od relativno jednostavne pravno-financijske logike učinili ovrhu posebnom znanosti. U tom smislu prenosim sjećanje prof. dr. sc. Ivana Milotića (gl. ur. Prava i porezi – vidi uvodnike iz br. 3 i 4 /24.) koji je za studentskih dana bio sudionik konferencije o ovršnom pravu. Nakon nekih izlaganja ustao je profesor iz Nizozemske i zapanjeno ustvrdio da u RH u fazi ovrhe (u tome trenutku) postoji više od deset različitih pravnih lijekova samo da se ovrha ne izvrši. On je u nevjerici kazivao o notornome – da je to nesporan postupak, da je ovrha puko izvršenje, rutina, tehnički posao, da to nije ni znanost ni intelektualni proces pa ni disciplina te, naposlijetku, da ovrha mora biti provedena trenutačno, učinkovitii jeftino.
Hrvatsko je ovršno pravo toliko deformirano da postaje štetnim i za gospodarstvo i za privatne vjerovnike. Tko će promijeniti ovu „močvaru“ u kojoj iznimka trijumfira nad pravilom, žalba nad nespornim, intelektualiziranje nad praktičnošću, dugotrajnost nad brzinom, učmalost nad ekspeditivnošću? O dalekosežnoj pogubnosti takvoga i toga suvišno je dalje govoriti.
Dr. sc. Vlado BRKANIĆ, urednik
