Objavljen je broj 4 časopisa Računovodstvo, Revizija i Financije za travanj 2023.
Sadržaj časopisa može se pogledati ovdje.
Gdje je novac?
U vremenu smo sve većega državnog intervencionizma radi ublažavanja utjecaja krize. Umijeće vladanja ili državničko umijeće mjerimo bogatstvom naroda, a ne samo odabranih. Bivša britanska premijerka gđa. M. Tatcher smatra kako vlade danas teže upravljanju resursima, a da ne naiđu na teškoće. Ako je svrha vladanja stjecanje bogatstva za sebe i bliske suradnike na štetu pučanstva, govorimo o kleptokraciji, a to prati brojne afričke i druge države. S druge pak strane većina europskih vlada ostaje nekažnjena zbog previsokih poreza i goleme administracije. Loše politike najviše štete onima u čije se ime vode.
Upravo takve politike dovele su do strašnog rata u Ukrajini. Nitko više ne govori o miru, samo dajte što više oružja i eura. Vođenje politike sve više uzima vojska. Goleme ljudske i materijalne žrtve imaju i svoje kolateralne žrtve koje trpe europski narodi. Nerazuman porast cijene energenata naša vlada pokušava ublažiti subvencijama. HEP će tu biti izravni gubitnik, a i mi svi zajedno jer je trošak nabave plina, nafte i električne energije skupo plaćen. To je golemi odljev sredstava koji Vlada pokriva jednim dijelom iz dodatnog poreza na dobitak. Što znači kad Vladin ministar kaže kako će država dokapitalizirati HEP? Pokrivanje gubitaka?
Nemamo informaciju o tome kako će se uporabiti novac prikupljen „narodnim obveznicama“ ili zajmom kojim se Država zadužila. Hoće li vraćati stare dugove ili pokrivati gubitke zdravstva?
Do danas se ne zna koliko je plaćeno cjepivo za COVID-19, a za koje se nakraju spoznalo da nije riješilo pandemiju. Koliko je samo bačeno ili darovano cjepiva drugim državama? Sadašnja (nazovimo) reforma zdravstva taj sustav gura u još veću krizu. Za istinsku reformu može biti uzor Njemačka. Prvo, realno su vrednovali zdravstvene postupke. Za obavljeni zdravstveni postupak izvršitelj izdaje račun, jedan za pacijenta, jedan za zdravstvenu ustanovu ili privatnog izvršitelja zdravstvenog postupka te jedan za osiguravatelja. Računi imaju i odgojnu svrhu za pučanstvo koje se mora suočiti s time da ništa nije besplatno. Osiguravatelj može biti javni (HZZO) i privatni. Vrlo brzo postaje razvidno tko može opstati, a tko mora provesti unutarnje reforme i npr. osigurati sufinanciranje lokalne zajednice. Oni koji se ne uspiju reorganizirati, njih preuzimaju osiguravajuća društva ili privatni financijer ili se zatvaraju. Na vidjelo će izići kako zdravstvena skrb ne može biti bezgranična – ona se mora standardizirati. Sve iznad socijalnog standarda (obuhvata) osiguranja zdravstvenih postupaka moralo bi se plaćati. Dakle, minimum standarda je zajamčen; iznad toga ugovara se i plaća zdravstveno osiguranje, ali neovisno o visini plaće. Plaćanje doprinosa na teret bruto-plaća treba ukinuti jer privatne troškove poduzetnici ne trebaju snositi. Bolovanje do 42 dana treba skratiti na 14 dana na teret poslodavca. To je najopćenitija slika onoga kako ja to vidim. Prošlo je više od 30 godina, a ništa se nije učinilo na reorganizaciji tog sustava. Ono što je jasno kao dan jest da ovako više ne može. Briga za zdravlje treba polaziti od individua, a ne od sustava da se o njima brine. U konačnici izgubite svaku nadu da će se išta promijeniti u odnosu na dosadašnji model za koji možemo reći: Pleti kotac kao otac.
Dr. sc. Vlado BRKANIĆ, urednik
