Objavljen je broj 11 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za studeni 2019.
Tko će gore
Ovih dana svi od Vlade traže veće plaće. Proračun je pun novca. No, oni ga ne žele dati, zar ne? Kako je nevjerojatna lakoća raspolaganja tuđim novcem. Nakon isplate za državna jamstva brodogradilištima (ili pokrivanja gubitaka), Ministru financija nije ostalo ništa za povrat državnih dugova pa mora milijarde kreditnih obveza refinancirati izdavanjem novih obveznica za otplatu starih dugova.
Svi govore o nužnosti porasta plaća jer će se samo tako zaustaviti odlazak radno sposobnih u zapadne zemlje. Svi mi želimo veće plaće, ima li itko protiv? Ali drugo je pitanje možemo li to i koliko? Porast plaća kod proračunskih korisnika nužno će izazvati odgodu smanjenja poreznog rasterećenja, dok će privatni sektor morati povećati cijene svojih proizvoda i usluga. Na to moramo svi biti spremni. To je već vidno izraženo kad su u pitanju građevinske, servisne i druge usluge. Država je odustala od smanjenja PDV-a samo da bi se moglo ispuniti obećano povećanje plaća u 2020. godini. Kako povećanje plaća ostaje trajno, tako će i PDV ostati zacementiran na 25 %.
Jedna izreka kaže: Drvo ne može izrasti do neba ako mu korijenje ne seže do pakla. Svako povećanje plaća, promjena na gore nalaže razmatranje učinaka na dolje, na masu novca koju treba netko stvoriti. Plaće u gospodarstvu teško je povećati jer to ima izravan utjecaj na cijenu proizvoda i usluga, odnosno na konkurentnost. Rezerve konkurentnosti kod onih dolje su iscrpljene, očekuje se da i Vlada nešto učini na području javnog sektora. Jednostavno rečeno, Država treba postati jeftinija kako bi se smanjili porezi. Rezultat mora biti u nižim proračunskim rashodima uz istodobno poboljšanje usluga javnog sektora. Najavljuje se dolazak stranih konzultanata kako bi proveli sistematizaciju i vrednovanje radnih mjesta. Domaći bi konzultanti (znatno jeftiniji) to napravili jednako dobro, ali Vlada traži autoritet jer ga sama nema za reformske zahvate. Kao da nitko ne vidi kako imamo sve manje stanovnika, dok na drugoj strani javne službe broje sve više zaposlenika. To sagledavanje pogrešno raspoređenoga radno sposobnog stanovništva političari ne vide ili ne žele vidjeti. Svi su namjestili nekoga „svog“, nekome se odužili, a trpe oni koji stručnošću marljivo rade i održavaju kako-tako sustav (uz niske plaće) radeći posao za mnoštvo statista.
Poduzetnici iznimno teško pronalaze radnike. Ako se nudi posao u javnom sektoru, tu nema problema. Međutim, upravo je to ishodište problema. Tko neće ići kod poslodavca gdje su dulji godišnji odmori, bolovanja se podrazumijevaju, a ponekad manje plaće nadomještaju se alternativnim honorarima iz pogodovanja u natječajima i sl.
Stalna „čačkanja“ po porezima poduzetnicima donose troškove uskladbe računalnih programa, a digitalizaciju državnog sustava tek naslućujemo. Koliko smo od toga daleko potvrđuje prikupljanje podataka za registar o stvarnim vlasnicima (Obrazac RSV-1), iako sve to ima trgovački sud. Porezna uprava reklamira kako se sve može riješiti putem interneta. Da, ali prethodno morate ići u FINA-u da dobijete (kupite) certifikate. Zašto Apis, koji je glavni informatičar državne uprave, nije omogućio da s registracijom u porezne obveznike imate pristup sustavu bez plaćanja licencija. Ali, ovako je gore mnogima dobro, osim nas dolje koji to moramo plaćati. Kako onda da i mi povećamo plaće?
dr. sc. Vlado Brkanić
