Objavljen je broj 9 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za rujan 2019.
Članarine
Ako ste se vratili s ljetnog odmora umorni, što često zna biti slučaj, nastojat ću u ležernom tonu izložiti jednu neobičnu temu. Naime, riječ je o članarinama koje pojedinačno gotovo svi mi plaćamo jer smo članovi udruge, komore, zaklade ili neke druge organizacije. Prilikom uplate uvijek se pitamo za razloge i svrhu svojeg članstva te je li trošak članarine prevelik u odnosu na koristi ili potrebe koje imamo.
Jednako je tako i naša Država članica raznih organizacija. Preispituje li tko svrhu i korist nekog učlanjenja? Meni se čini, s obzirom na svotu koja se izdvaja iz državnog proračuna za tu namjenu, da to nitko ne preispituje. Nedavno se u Sloveniji (ja opet o susjedu) javno postavilo pitanje o plaćanju članarine za oko 200 organizacija u visini od oko 7 mil. eura godišnje. Htio sam usporediti koliko naša Država za to troši. Iz Izvještaja o izvršenju Državnog proračuna RH za 2017. godinu (novijeg podatka nema) stoji da smo za članarine i norme (odjeljak 3294) utrošili 238.059.396,52 kn, odnosno oko 32. mil. eura. To je četiri i pol puta više nego što plaćaju naši susjedi, a koji su se zabrinuli za opravdanost i visinu tog troška. Je li tko kod nas u raspravi pri donošenju Državnog proračuna postavio pitanje čega smo mi to članica i trebamo li uopće biti članica nečega.
Kada pak pogledamo izvješće po pojedinim korisnicima državnog proračuna, npr. poziciju administracije i upravljanje Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, za članarine i norme su u 2017. godini plaćene 242 tisuće eura, dok je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za članarine, reprezentaciju, premije osiguranja i naknade za rad predstavničkih tijela utrošio 10,1 mil. eura, a planirana svota tog Fonda za 2019. godinu još je veća.
Osoblje u Ministarstvu financija ima golemi posao na izradi državnog proračuna jer je riječ o tisućama pozicija koje bi trebalo preispitivati. Kako stvari stoje, čini mi se da se svake godine najčešće ponavljaju svote iz prošlog razdoblja ili se pak povećavaju kad ih predloži pojedini proračunski korisnik.
Sve bi to bilo nevažno kada se to ne bi ticalo svih nas. S obzirom na činjenicu da se državni proračun ne provodi kroz „sito i rešeto“ nego je to akt želja njihovih korisnika, ministar financija nema prostora za neko radikalnije smanjenje poreznog opterećenja. Dok se ne riješe pitanja „masnih naslaga“ proračunskih izdataka, neće ga ni biti. Ali, zato se štedi na drugim stavkama. Privatne visoke škole često su bliže potrebama gospodarstva nego državna sveučilišta. Ministrica obrazovanja javno govori da Vlada neće financirati privatno visoko školstvo. Razumljivo, tu svemoćna politika ne može imati utjecaj na zbrinjavanje svojih pristalica. No, razmišlja li da svi građani plaćaju poreze i da bi trebali imati jednak pristup visokom obrazovanju? Vaučer koji bi dobio svaki student koji želi upisati visoku školu ili fakultet trebao bi imati vrijednosnu komponentu sufinanciranja kako bi školarina bila niža. Pomaka tu nema, žabokrečina se i dalje širi. Izbori nisu doveli promjene. Nadam se da će do toga morati doći. Možda bi nova ekonomska kriza ubrzala spoznaje o naznačenim pitanjima.
dr. sc. Vlado Brkanić
