Objavljen je broj 10 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za listopad 2018.
Uvodnik
U nas je uvriježeno kako je ispaćeno poduzetništvo zarobljeno u okovima birokratskog sustava. Koliko je teško nešto promijeniti, svjedoci smo dnevnih događaja. Univerzalnost svih sudionika jest status quo – održavanje stanja i prebacivanje krivnje na drugoga. Nitko nije spreman prihvatiti da je i vlastitim odlukama ili radnjama prouzročio vlastiti neuspjeh i nepravdu drugima.
Primjera iz poduzetništva ima bezbroj. Ovih se dana piše o davnoj propasti tvrtke SMS iz Splita i osobnom bankrotu osnivača tog društva. Iz tekstova novinara krivnja se stavlja na „sumnjive kredite“. S druge strane, optužuje se politika kao neki apstraktni krivac za slom tog poduzetnika, a istodobno se u sudskom postupku optužuje osnivača tvrtke da je uzimao pozajmice koje nije vraćao. Činjenica jest da je cjelokupni poslovni model financiran tuđim novcem (kreditima i zajmovima) i da se trošak kamata i povrat kredita nije mogao otplaćivati jer učinci (prodani proizvodi) nisu donosili planirani novčani tijek, troškovi proizvodnje bili su previsoki itd. Šteta što je jedna dobra nakana propala. Ali to je tržište! Okrutno i nemilosrdno – šuma u kojoj je mnogo prijetnji, a malo prijatelja. Najčešće su ti „prijatelji“ uz nas „dok se ima“. I zato nas se posebno dojmila lijepa humana gesta splitskih poduzetnika koji su skupili 100.000,00 kn kao pomoć „susjedu u nevolji“.
Drugi primjer je iz tzv. „lopovske privatizacije“ kako ju mediji nazivaju. Riječ je o davnoj propasti mesne industrije Sljeme. Radnici su postali većinski dioničari, izglasovali si dodatak (neoporezivi) na plaću radi otplate dionica, a iz skladišta sirovina i gotovih proizvoda manjkovi su bili nesavladiva pojava. Na skupštini društva tražilo se utvrđivanje rezultata koji daje dividendu te njezina isplata. Razvoj je potpuno isključen. Za nekoliko godina iscrpljivanja društva našli su se u stečaju. Pred Vladom na Markovu trgu radnici postavljaju šator i traže da ih „država“ spasi – čitaj: porezni obveznici.
Danas su to brodogradilišta iz Rijeke i Pule. Radnici iz Uljanika imaju oko 48 % vlasničkog udjela u kapitalu tog društva. Štrajk i prosvjedi donijeli su otkaze ugovora o izgradnji brodova. Uspjeli su od Vlade ishoditi dvije plaće koje će vjerojatno otplaćivati Država – porezni obveznici – dakle svi mi. Supstancijalno gledano štrajk je bio autogol, lokalna vlast želi brodogradilište u povijesnom dijelu Grada, a onih koji bi trebali uložiti golemi novac nema. Rezultati poslovanja ne obećavaju „pozitivu“, a Vlada više ne smije davati novac za sanaciju zbog europskih smjernica o tržišnom natjecanju. Bit će golema šteta ako i ta djelatnost usahne zbog bezbroj unutarnjih razloga. Što je sve propušteno da se uravnoteže prihodi i rashodi, koliko je izostalo unutarnjeg uređivanja poslovanja (broj zaposlenih, kooperanti, krađe), koliko su loši sklopljeni ugovori – sada je to sve izišlo na vidjelo jer novca više nema. Za restrukturiranje je prekasno. Hoće li netko donijeti novac i sanirati ih? Šteta što će vjerojatno nestati znanja i vještine iz te djelatnosti. Mislim da je problem u vodećim ljudima koji nisu imali odlučnosti za pravodobni zaokret. Očito je da su veliki sustavi, od Agrokora do Petrokemije, naš problem. A stvari su zapravo jednostavne – samo su trebali čitati i razumjeti što piše u financijskim izvještajima, pod uvjetom da su bili nepristrano sastavljeni, jer su se već tamo nazirali prvi indikatori krize.
Dr. sc. Vlado BRKANIĆ
