Objavljen je broj 2 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za veljaču 2018.
Osim časopisa objavljen je i prilog Stručne informacije za 2018. Prilog se može pogledati ovdje.
Piti ili ne piti
Od početka ove godine „novi doprinos“ poreznom rasterećenju poduzetnika predstavljaju troškovi kave, čaja, sokova i drugih napitaka koje poslodavci omogućuju radnicima za vrijeme radnog vremena. Je li zakonodavac pritom mislio i na konzumaciju napitaka u kafićima i drugim ugostiteljskim objektima uz priznavanje računa, u ovom trenutku samo zvijezde znaju. To otvara brojna pitanja o pravu na pretporez po tim računima, tj. je li to trošak za poduzetničke potrebe ili ne. Voda koju su poslodavci dosad nabavljali nije predstavljala problem i poduzetnici su po tim računima priznavali pretporez i priznavali troškove. Međutim, sada odjednom i to postaje upitno. Direktiva o PDV-u koja je ugrađena u naš propis ne govori jasno ni da ni ne, a presude Europskog suda daleko su od primjene u ostalim zemljama članicama, a kamoli kod nas. Zbog toga neki, u strahu od mogućega poreznog nadzora, postupaju linijom manjeg otpora kao da se PDV po takvim računima ne priznaje kao pretporez. Oni drugi pak imaju drukčije, šire shvaćanje propisa koje govori da je riječ o materijalnim troškovima koji nastaju u okviru obavljanja poslovne djelatnosti te da se pretporez po tim računima može priznati. Mi također zauzimamo takvo stajalište, no nemamo veliku vjeru da će zakonodavac to prihvatiti. Vrlo je vjerojatno da će mišljenje mjerodavnih takvom shvaćanju reći ne ili možda neće reći ništa. U tom će slučaju samo hrabra manjina priznavati pretporez, a drugi će taj pretporez evidentirati kao trošak. Toliko o jednakosti poreznih obveznika prema hrvatskoj poreznoj praksi.
Novost u poreznom propisu je i priznavanje troškova prehrane radnicima. Međutim, navedeno se odnosi samo na stalne sezonske radnike. Za ostale radnike prehrana se i dalje smatra plaćom u naravi jer bi porezno priznavanje tih troškova „vjerojatno“ imalo značajan utjecaj na prihode državnog proračuna. No kada je riječ o službenom putu, radnici mogu u okviru objeda ili večere konzumirati hranu i pića koju žele, a da im se pritom dnevnica smanjuje za 30 % odnosno 60 %. Dakle, kada je riječ o obroku na službenom putu, nije važna cijena, a kada je riječ o radniku koji radi na svome radnom mjestu osam ili više sati dnevno, oporezuje se svaka kuna. Mnogi se svemu tome čudom čude i s pravom se pitaju tko organizira taj kaos. Ima li sve to više ikakva smisla i u kojem smjeru sve to ide? Jedno od brojnih pitanja za hrvatsku poreznu praksu je i novi obračun inozemnih dnevnica. Je li moguće da cijela nacija ne zna obračunati dnevnicu?
Ima li u svemu tome neke, barem malo, „poslovne logike“ ili se sve mijenja ovisno o kreativnosti pojedinaca? Slušajmo glas razuma i budimo normalni! Sve drugo nema smisla.
Dr. sc. Tamara CIRKVENI FILIPOVIĆ, glavna urednica
