Objavljen je broj 10 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za listopad 2017.
I računovođe odlaze, zar ne?!
U posljednje vrijeme slušamo o tome kako sve više mladih ljudi odlazi iz Lijepe naše. Odlaze liječnici, medicinske sestre, znanstvenici, građevinski radnici, trgovci i mnogi drugi, a sve u nadi za „boljim životom.“ Životom u kojem se ne mora gledati na svaki potrošeni novčić i gdje se na kraju mjeseca može nešto i uštedjeti. Prije nekoliko dana posebno me iznenadila kolegica iz „naše“ računovodstvene struke odlukom o odlasku u stranu – bolju budućnost. Dosta joj je, kako kaže, nemogućnosti naplate pošteno odrađenog posla, nedorečenosti propisa, ali i stranaka koje traže sve veći broj dodatnih usluga pro bono. Kako planira obavljati posao u struci kada ne poznaje porezne propise i računovodstvenu praksu države u koju odlazi, bilo je moje pitanje. Odgovor me nije ostavio nimalo ravnodušnom. U nekoliko rečenica mi je objasnila kako joj je jedina prepreka jezik za koji najprije treba proći tečaj, a poslije toga može pakirati kovčege. Naime, financijsko i porezno izvještavanje za mikro i male poduzetnike u toj je državi poprilično jednostavno. Financijski izvještaji su vrlo sažeti, tako da ih osoba računovodstvene struke može vrlo lako sastaviti. Prijava poreza na dobitak ima tek nekoliko pozicija povećanja i smanjenja osnovice, a prijava poreza na dodanu vrijednost sadržava samo osnovne pozicije obveze za PDV i prava na pretporez. Tamo je sve jasno i jednostavno, a kod nas sve mora biti složeno. Kod nas postoji jednosmjerna praksa „inovativnosti“ u oblikovanju novih izvješća za financijske i porezne potrebe. I posao i privatni život nam je pun obrazaca kojima se kontroliraju porezni obveznici iz kojih se izvlači gomila kojekakvih podataka za državne institucije. I stalno se pitamo komu sve to treba.
Nameću se brojna pitanja. Jesu li drugi stvarno toliko bolji od nas? Zašto mi ne možemo pojednostaviti stvari? Zašto samo u sportu pokazujemo veliko zajedništvo? Zašto jednostavno ne prekinemo s praksom „inovativnosti“ u osmišljavanju novih izvješća, pravila, propisa za financijske, porezne i slične potrebe. Kada se nešto i predloži kao rješenje, na to se gleda kao napad na nekoga ili pogodovanje nekomu. Hoćemo li mi konačno shvatiti kako nemamo vremena stalno prežvakavati (aktualizirati) teme iz davne prošlosti i okrenuti se budućnosti? Dok mi gledamo unazad, svijet ide naprijed.
Uvjerena sam da možemo. Možemo se okrenuti inovativnosti – tehnološkoj, procesno organizacijskoj, zakonodavnoj, gospodarskoj, upravnoj... Zaključak je jasan: nema druge opcije! Iz Lijepe naše odlaze mladi – isti oni mladi „na kojima svijet ostaje“.
Dr. sc. Tamara CIRKVENI FILIPOVIĆ, glavna urednica
