Objavljen je broj 6 časopisa Računovodstvo Revizija i Financije za lipanj2016.
Pečat
Nedavno je Ministar gospodarstva najavio ukidanje pečata. Dobrodošla i dobro prihvaćena inicijativa kako bi se birokratiziranom shvaćanju stalo na kraj. Pečat je dao pečat našem vremenu. Ako na izvodu iz matice niste imali pečat, niste se ni rodili – nema dokaza. Za potvrđivanje nekih događaja potrebni su i pečati javnih bilježnika koji dokazuju da je to što tvrdite upravo tako, iako ste stavili i pečat poslovnog subjekta.
Zanimljivost ovoga našeg doba tranzicije iz papirnatog u digitalno je i to da neke radnje i transakcije možete obaviti i bez sveprisutnog pečata, kao što je, primjerice, podnošenje porezne prijave elektroničkim putem. Taj se porez može platiti i bez pečata. Bez pečata mogu se provesti znatne novčane transakcije između pojedinih subjekata. Pečat nije dokaz istine. Za Fonsecine papire nitko ne traži pečat.
Predstečajna nagodba i otpis poreznih dugova samo za odabrane ipak su samo vrh sante leda nelogičnosti našega cjelokupnog pravnog sustava koji zahtijeva ozbiljnije intervencije. Samo jedan detalj u predstečajnoj nagodbi, prema novom Stečajnom zakonu, otkriva svu pozornost koja se posvećuje sadržaju. Dužnik koji ostvari dobitak s temelja otpisanih obveza, mora taj dobitak zadržati do isteka roka za ispunjenje svih obveza iz predstečajne nagodbe. Što ako se u ostalom dijelu poslovanja ostvari gubitak, što ako u nekim razdobljima poslije tim dobitcima pokrije gubitke? Je li to kažnjivo?
Možda je ukidanje pečata početak kraja birokratizirane faze društva. Ako je ukidanjem pečata udaren pečat početku reformi o kojima svi govore, a nitko ih ne vidi, onda je to sasvim dobar početak. Očekujemo nastavak promjena u poreznom sustavu, ponajprije glede smanjenja poreznog tereta i pravednije raspodjele poreznog tereta. Ne mogu se nekima otpisivati porezni dugovi, a drugima zatvarati objekti zbog nekoliko kuna neusklađenih s izdanim računima (tringelt).
Ne može, stoga, više čuditi što se u takvim okolnostima događa iseljavanje najvitalnijeg dijela nacije, kažu privremeno, što ljudi ne vide poboljšanja, a gubitak nekoliko godina života ne može se nadoknaditi, dok mjerodavni shvate gdje su uzroci. Mladi odlaze, natalitet je sve manji, prirodni priraštaj je negativan. Može li Hrvatska nadoknaditi takve gubitke? Mogu li se oblikovati reforme koje su potrebne za bolji život ljudi baš ovdje u ovoj zemlji, baš sada?
Nikakav pečat ne pomaže onima koji čekaju sudski pravorijek desetke godina. Hoće li u tom dijelu i kada započeti reforme? Možda treba početi razmišljati o tome da je pravda ostvarena tek onda kada dođe na vrijeme. Nedostižna pravda ne treba nikome. Mogu li se oblikovati reforme koje će osigurati pravdu u hrvatskom pravnom sustavu dok smo još tu i dok nas još ima?
Čini se da za reforme nije potrebna revolucija. Unaprjeđenja sustava umnogome su bolja od stalnog rušenja staroga i ustroja novoga koji nije imun na pogreške. Lakoća stalne promjene sustava ne pridonosi povjerenju i stabilnosti razvoja bilo kojega elementa sustava, a ni ugodnijeg življenja.
Dr. sc. Šime GUZIĆ
