Povodom vašeg podneska broj: 01-102/2009. od 4. veljače 2009., kojim postavljate upit o tome da li mjesečna osnovica za obračun doprinosa – plaća koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu može biti niža od iznosa minimalne plaće, propisane Zakonom o minimalnoj plaći (Nar. nov., br. 67/08.), odgovaramo u nastavku.
Odredbom članka 21. stavak 2. Zakona o doprinosima (Nar. nov., br. 84/08. i 152/08. – u nastavku: Zakon) propisano je da mjesečna osnovica za obračun doprinosa ne može iznositi manje od najvišeg iznosa što ga je poslodavac ili druga osoba umjesto poslodavca dužna isplatiti osiguraniku prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, odnosno prema drugom aktu koji uređuje obveze poslodavca prema radniku i ne može za rad u punom radnom vremenu biti niža od najniže mjesečne osnovice.
Kako je posebnim propisom (Zakonom o minimalnoj plaći) minimalna plaća – najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu, propisana u iznosu višem od najniže mjesečne osnovice, poslodavac je, ukoliko ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili drugim aktom nije ugovorena ili propisana plaća u višem iznosu, dužan obračunati doprinose prema minimalnoj plaći.
Iznimno, doprinosi se, sukladno odredbama članka 200. stavak 1. Zakona i članka 11. Pravilnika o doprinosima (Nar. nov., br. 2/09. i 9/09. – ispravak), obračunavaju prema najnižoj mjesečnoj osnovici samo u slučaju kada poslodavac radniku:
– ne isplati plaću za vrijeme u kojemu radnik koristi neplaćeni dopust ili nije radio iz drugih razloga, sukladno propisima o radu a za to vrijeme radni odnos nije prekinut te
– isplati plaću odnosno naknadu plaće na teret svojih sredstava za vrijeme u kojemu radnik nije radio radi bolovanja a tako isplaćena plaća odnosno naknada plaće niža je od najniže mjesečne osnovice i
– svakom ostalom slučaju kada bi iznos osnovice za određeni mjesec bio niži od najniže mjesečne osnovice.
