Mjesni prijevoz na posao i s posla može se radnicima nadoknaditi neoporezivo u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte odnosno do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Navedeno proizlazi iz čl. 7. st. 2. t. 29. i 30. Pravilnika o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 10/17. – 143/23.).
Kada na određenom području nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao se utvrđuje u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz.
Međumjesni prijevoz na posao i s posla radnicima se može nadoknaditi neoporezivo u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte odnosno do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. U slučaju kada radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnoga prijevoza odnosno do visine stvarnih izdataka utvrđenih u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnoga prijevoza.
Neki gradovi su omogućili građanima (svim ili samo nekoj skupini, primjerice umirovljenicima) besplatni javni prijevoz, pa se postavlja pitanje može li se tim radnicima prijevoz na posao i s posla nadoknaditi neoporezivo.
Imajući u vidu prethodno navedene odredbe dohodovnih propisa o nadoknadi stvarno nastalih troškova, može se zaključiti: kada je javni prijevoz za radnika besplatan, poslodavac radniku ne može neoporezivi nadoknaditi prijevoz na posao i s posla.
Jednako tako, ako je za radnika jedan dio javnog prijevoza besplatan, a drugi dio nije, poslodavac neoporezivo može nadoknaditi samo dio javnog prijevoza za koji nastaju stvarni troškovi, odnosno za koji može nabaviti vjerodostojnu ispravu koja će potvrđivati nastale troškove ili su oni općepoznati.
