Više je pitanja o postupanju prilikom obračuna usluge popravka opreme grijanja koja čini sastavni dio građevinskog objekta, kao i popravak drugih dijelova građevine, tj. da se u računu za uslugu popravka zasebno iskazuje vrijednost uporabljenog materijala, dijelova i opreme na koji treba obračunati PDV, te zasebno uslugu održavanja, popravka ili montaže koja može biti u postupku prijenosa porezne obveze. U nastavku dajemo naše mišljenje kako slijedi.
1. Smisao promjena u našem sustavu poreza na dodanu vrijednost koja se temelji na članku 199. Direktive Vijeća EU 2006/112, a koja je sadržajno unesena u naš Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13.) jest sprečavanje prevara u graditeljskoj djelatnosti i poslovanju s otpadom. Odredbom članka 75. st. 3. pod a) spomenutog Zakona propisano je da kad se obavi građevinska usluga od strane poreznog obveznika drugom poreznom obvezniku, obračunski se prenosi porezna obveza na naručitelja takve usluge koji je iskazuje kao svoju poreznu obvezu, a prema čl. 60. st. 1. t. d) istodobno s tog osnova ima pravo na priznavanje pretporeza, itd. (Načelo neutralnosti PDV-a). Građevinskim uslugama smatraju se sve usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem i popravkom građevine.
2. Sadržajno definiranje građevinskih usluga propisao je Ministar financija u Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 79/13. i 85/13.) u čl. 152. st. 1. prema kojemu se građevinskim uslugama osobito smatraju i "h) postavljanje ili sklapanje strojeva ili opreme koji nakon postavljanja ili sklapanja postaju nepokretna imovina, ..." iz čega je vidljivo da kad se radi i o velikim vrijednostima da i one u kombinaciji ugradnje i montaže u građevinu radi funkcije same građevine (npr. sustav grijanja, dizala, klima uređaji) postaju sastavnim dijelom građevinske usluge. Jednako jest i kod popravaka te opreme gdje se pojavljuju značajno manje vrijednosti udjela materijala i dijelova, ali taj udio često je veći od udjela rada. Kako zakonodavac za graditeljske usluge ne provodi nikakvu podjelu vrijednosti na materijal i na rad nego ovakva isporuka čini jedinstvo obavljene usluge, stoga nema osnove za primjenu čl. 8. st. 5. Pravilnika o PDV-u jer se ta odredba ne odnosi na popravke dijelova nekretnine koja čini sastavni dio nekretnine. Ako bi se primijenila ta odredba prema kojoj kad udio vrijednosti materijala bude veći od 50%, i da to predstavlja isporuku dobra, tada se ruši cijeli zakonski koncept uređenja usluga građenja.
3. Mišljenja smo da se odredba čl. 8. st. 5. Pravilnika o PDV-u odnosi na usluge popravka u servisnoj djelatnosti (automobila, strojeva, kućanskih aparata i td.). Sve to nema posebno značenje kad se radi o istoj poreznoj stopi. Ali, ako bi netko želio osporiti ovakav pristup, mora se suočiti s odredbom čl. 151. st. 1. Pravilnika o PDV-u koja u sebi sadrži i dobra koja se uključuju u prijenos porezne obveze (čl. 75. st. 3. Zakona o PDV-u), iako bi se trebalo smatrati da se ta odredba Pravilnika o PDV-u odnosi na isporuke rabljenog materijala, odnosno otpada.
4. Zaključno, usluge popravka svega onoga što je sadržano u građevini jest građevinska usluga. Ako je naručitelj građevinske usluge porezni obveznik, primjenjuje se načelo prijenosa porezne obveze.
