Sa slabljenjem kune sve više izlazi na vidjelo teret duga (obveza) koje su vezane za inozemne kredite, inozemne dobavljače i domaće obveze za koje je ugovorena valutna klauzula. Valutnu klauzulu je dopustivo ugovarati i tu ništa nije sporno (čl. 22. Zakona o obveznim odnosima).
Pitanje treba li ukinuti valutnu klauzulu je važno pitanje zaštite vjerovnika. Naime, valutna klauzula osigurava načelo monetarnog nominalizma, tj. njome se osigurava da dužnik plati onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, a vezanu uz valutnu klauzulu dug ostaje realan a ne povijesno devalviran. Tako, npr. što bi značilo za domaćeg dobavljača koji ima obvezu u eurima za uvezenu robu prema inozemnom dobavljaču, a u Hrvatskoj ne bi imao pravo na valutnu klauzulu u slučaju naglog slabljenja kune?
Vjerovnici bi trenutno trpili gubitke a poslije toga i sami dužnici na neizravan način (inflacija, nemogućnost nabave ili nova nabava uz visoke troškove i dr). Stoga držimo da bi veće poremećaje u financijskom sustavu izazvalo ukidanje valutne klauzule nego njena primjena. To bi izazvalo i pravnu nesigurnost poduzetnika. Suočavanje s istinom (stvarnim dugom) je nešto što se ne može izbjeći ako je dug već nastao. O zaduživanju se moralo voditi računa kod donošenja poslovnih odluka.
Otvaranje ovakve teme spada više u političke fraze nego u ozbiljne pravno – ekonomske teme.
