Zakonom o radu (Nar. nov., br. 93/14. i 127/17.) propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac radniku koji nije iskoristio godišnji odmor dužan isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, bez obzira na razlog njegovog nekorištenja.
Dakle, ukoliko radnik prije prestanka radnog odnosa po bilo kojoj osnovi nije iskoristio svoj pripadajući godišnji odmor, ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnje odmor, a koja se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.
Slijedom navedenog, u slučaju smrti radnika dolazi do prestanka radnog odnosa, ali ne i novčanih obveza koje su na strani poslodavca nastale temeljem prethodno sklopljenog ugovora o radu, pa bi stoga naknada za neiskorišteni godišnji odmor, uz ostala potraživanja s osnove prethodnog radnog odnosa, mogla biti predmetom potraživanja u ostavinskom postupku.
U slučaju kada tijekom kalendarske godine dođe do prestanka radnog odnosa, radnik za tekuću kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od 1/12 godišnjeg odmora koji bi radniku pripadao za svaki mjesec trajanja radnog odnosa.
Ako je navedeno pravo drukčije uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenom odredbe čl. 9. Zakona o radu o slobodi ugovaranja, primijenit će se ono što je za radnika povoljnije.
