Nije na nama da komentiramo monetarna i makroekonomska pitanja, no senzacionalistički napisi u novinama i drugim medijima o skorom raspadu eurozone, potaknuli su nas da iznesemo drukčije viđenje ove tematike.
Vijesti i komentari koji dolaze iz hrvatskih medija prožeti su procjenama o skoroj propasti eura i povratak na nacionalne valute (njemačku marku, francuski franak, liru i dr.). Takve vijesti obično se nekritički ili površno (senzacionalistički) prenose iz britanskih i drugih medija. Osobitu pozornost je privukla vijest kako je „London svojim veleposlanstvima poslao obavijest da se pripreme na slom eura koji samo što nije nastupio i koji će, kako tvrde, vrlo vjerojatno dovesti i do nemira na ulicama europskih gradova“ (VL od 28. XI. 2011., str. 3.).
Danas se pak prenosi vijest iz Financial Timesa kako bi se mogla raspasti eurozona za nekoliko tjedana …. s mogućnošću višestrukih bankrota zemalja eurozone, itd.
Takve vijesti ne temelje se na stvarnim interesima i stvarnoj situaciji u zemljama eurozone (17 članica), od kojih najveće (Njemačka, Francuska, Italija i dr.) niti ne pomišljaju o povratku na svoje povijesne valute, a ni o napuštanju eura ili raspadu Europske unije. Povratak na 15-tak valutnih područja uništio bi temeljnu ideju o zajedničkom tržištu, odnosno doveo bi do raspada EU. S druge strane, članice eurozone svjesne su da bi troškovi povratka na nacionalne valute bili veći od troškova sanacije koji se sada poduzimaju, a izgubile bi se brojne i velike prednosti koje pruža zajedničko tržište i euro kao jedna valuta.
Problemi koji postoje nisu beznačajni i kad se ne bi rješavali mogli bi ugroziti samu EU, ali to nikome nije u interesu. Osim toga, već sada je oko 1/3 od svjetskih pričuva uloženo u euro jer se američki dolar pokazao manje pouzdanim (SAD je najzaduženija zemlja na svijetu). Stoga ako bi se u nekom najcrnjem scenariju i dogodio raspad eurozone, i to bi bio kontrolirani proces u kojem bi nacionalne banke utvrdile konverzijski tečaj, dakle nitko ne bi ostao bez svog novca.
Senzacionalizam u ovakvim kriznim vremenima na ovu temu, ili pak o tome kako iz banaka treba podignuti novac (a kuda s njim?), samo štete našem gospodarstvu koje je snažno vezano na euro. Pitanje držanja eura na poslovnim novčanim računima kod banaka, odnosno promjena u neku drugu valutu je nešto što treba promatrati u kontekstu vlastitih rizika a ne općeg postupanja. Za to jednostavno nema stvarne potrebe. Npr. ako netko izvoz naplaćuje u euru a zadužen je u švicarskim francima, tu bi mogla imati smisla konverzija, iako je i taj franak vezan za tečaj eura. Paniku šire burzovni špekulanti koji trpe gubitke na dionicama i rizičnim obveznicama, no to je izvan realnog gospodarstva.
Stoga preporučujemo pročitati članak iz RRiF-a br. 12/11. o tome kako stručnjaci o krizi promišljaju u Njemačkoj.
