RRIF-OV NEWSLETTER
Prijava

Sažetak:

Autonomija volje stranaka u parničnom postupku u povijesno-usporednoj perspektivi svoj je poseban izraz pronašla u mogućnosti prorogacije određenih oblika nadležnosti. Strankama se priznaje pravo da uz određene pretpostavke prije pokretanja postupka svojim sporazumom utvrde sud koji će biti nadležan za određene njihove sporove, i to umjesto suda koji bi inače prema zakonu bio nadležan. Pritom sadržaj takve njihove ovlasti može varirati u vremenu i prostoru i može se ticati (samo nekih oblika) mjesne nadležnosti i/ili međunarodne nadležnosti, stvarne nadležnosti i interne jurisdikcije.

U hrvatskom parničnom procesnom pravu stranke su ovlaštene u načelu prorogirati mjesnu i međunarodnu nadležnost (eksplicitna prorogacija); one su ovlaštene ugovoriti arbitražu kao medij za rješavanje određenih njihovih sporova (ugovaranje arbitraže). U određenim slučajevima stranke posredno, podnošenjem tužbe nenadležnom sudu (tužitelj) i propuštanjem pravodobno prigovoriti da sud pred kojim je postupak pokrenut nije mjesno, stvarno ili međunarodno nadležan (tuženik), stvaraju uvjete da taj sud postane nadležan za rješavanje njihova spora (prešutna prorogacija).

Da biste vidjeli cijeli članak morate se pretplatiti na pip!

Pretplatnik
Zakon o trgovačkim društvima  (1)