Jesu li i pod kojim uvjetima pravomoćna rješenja o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnoj prostoriji prema ZONZIOZVJKV podobna za ovrhu

Unatoč načelno poželjnoj kreativnosti sudske prakse i u kontinentalnoeuropskom pravnom krugu, ipak treba biti svjestan opasnosti koja prijeti od prelaženja preko ponekad teško utvrdive granice između legitimnog postupka tumačenja pravne norme i nelegitimnog preuzimanja uloge "malog" zakonodavca. Ovaj nelegitimni dio je jedna od najvećih opasnosti po pravnu državu i načela vladavine prava i pravne sigurnosti uopće kao stupove/temelje svake pravne države. Ta pojava se posebno lako uočava kod značajnijih pa i dijametralno suprotnih stajališta sudske prakse u tumačenju iste pravne norme, posebno u situaciji kad nema pravorijeka najvišeg suda u državi, koji ima obvezu ujednačavati sudsku praksu. Ovaj tekst je nastao baš povodom jednog takvog slučaja. Naime, dva najveća županijska suda u državi su donijela dvije odluke iz obrazloženja kojih se vidi potpuno različito tumačenje pravne norme u svezi s podobnosti za ovrhu pravomoćnog rješenja kojim se utvrđuje/daje u vlasništvo poslovni prostor . Prema našem mišljenju, koje u tekstu potanko argumentiramo, niti jedna niti druga odluka nema uporišta u pozitivnim propisima i izuzetno negativno djeluju po pravnu sigurnost i vladavinu prava uopće.