Punomoć prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima

U ovom se članku iznosi analiza odredaba Zakona o obveznim odnosima (čl. 313. – 318.) o punomoći kao zasebnom pravnom odnosu između opunomoćitelja i opunomoćenika i kao pravnome temelju zastupanja koji se, za razliku od ostalih, temelji na voljnome čimbeniku. Pritom se analiziraju opće odredbe o punomoći u području obveznog prava i općeg dijela Zakona o obveznim odnosima, ali i s odgovarajućim osvrtima na druge grane prava te na druge institute punomoći koji su ili posebne inačice u odnosu na opće ZOO-ovo uređenje ili posve pripadaju nekim drugim granama prava. Tu se posebno misli na uređenje u Zakonu o trgovačkim društvima. Naglasak je u ovome članku na pojmu, obilježjima, obliku, ovlastima, ograničenjima ovlasti i prestanku punomoći. U članku se pruža osvrt na relevantnu sudsku praksu koja se nadovezuje na zakonsko uređenje i razjašnjava ga u praktičnome smislu. Ovim se člankom također nastavlja analiza problematike zastupanja u obveznom pravu iz perspektive uređenja Zakona o obveznim odnosima s obzirom nato da je u br. 9/24. časopisa Pravo i porezi obrađena tematika zastupanja i sklapanja ugovora sa samim sobom.

1. Uvod
2. Pojam, obilježja, davanje punomoći i opunomoćenik
3. Oblik punomoći
4. Opseg opunomoćenikovih ovlasti – sadržaj punomoći
5. Opoziv i sužavanje punomoći
6. Drugi slučajevi prestanka punomoći
7. Zaključak