Ugovor sa samim sobom (uređenje, praksa i doktrina u području obveznog prava, prava društava, radnog prava i zakonska pravila o ustanovama)

Ugovor sa samim sobom otprve djeluje kao proturječnost. Riječ je o takvom ugovoru za koji u RH ne postoje specijalna pravila obveznog prava, ali se mogućnost i ograničenje te zabrana njegova sklapanja propisuju u Zakonu o trgovačkim društvima. Taj institut ima određeno značenje i u radnom pravu i, dakako, u području zakonskog uređenja položaja ravnatelja ustanove. Taj je ugovor uvijek apriorno sumnjiv jer ponekad može biti valjan, ponekad je njegova valjanost uvjetovana specijalnim pretpostavkama, a u znatnom broju situacija pravno je neodrživ. Njegove kvalifikacije i procjene o održivosti uvijek se moraju provoditi od slučaja do slučaja. U ovom se članku izlaže pristup takvom ugovoru u obveznom pravu, pravu društava, radnom pravu i zakonskim pravilima kojima se uređuju ustanove. Naglasak je u ovome članku na shvaćanjima koja su o tome ugovoru iznijeli relevantni (najviši) nadležni sudovi u RH.

1. Uvod
2. Situacije kada se ugovori sa samim sobom pojavljuju u obveznom pravu i izazovi povezani s njima
3. Sklapanje ugovora sa samim sobom u obveznom pravu
4. Ugovor sa samim sobom u pravu trgovačkih društava
5. Ravnatelj ustanove koji sklapa ugovor sa samim sobom
6. Zaključak