Djelomična ništetnost ugovora

U ovom se članku ponajprije analizira čl. 324 Zakona o obveznim odnosima koji uređuje djelomičnu ništetnost. Međutim, osim analize toga pravila u njegovoj značenjskoj i tehničkoj pojavnosti, autor u ovome članku pruža širi i teleološki osvrt na čitavu problematiku djelomične ništetnosti, njezin odnos prema pacta sunt servanda, težnju zakonodavca da se ugovor koji je u dijelovima opterećen ništetnošću kad god je moguće održi te se, naposljetku, pruža osvrt i na shvaćanje utile per inutile non vitiatur koje se u najvećemu broju situacija, posebno u RH, tumači posve pogrešno i jednako tako pogrešno kao načelo pripisuje rimskom pravu. Radi razumijevanja djelomične ništetnosti u pravnom poretku RH, pruža se osvrt i na relevantna (i brojna) usporednopravna rješenja te se analizira i ulogu suda te potrebu njegova holističkog i kazuističkog razumijevanja svake ugovorne situacije kada bi u obzirom mogla doći primjena zakonskih pravila o djelomičnoj ništetnosti. Primjena pravila o djelomičnoj ništetnosti ne svodi se na puku tehničku primjenu na činjenični supstrat, nego potrebuje dublje sagledavanje konkretnog odnosa u njegovoj pravnoj, gospodarskoj, psihološkoj i svakoj drugoj dimenziji da bi se shvatilo može li se eliminacijom neke odredbe ugovor održati s obzirom na htijenja ugovornih strana izraženih u trenutku sklapanja ugovora.

1. Uvod – opći pristup djelomičnoj ništetnosti
2. Utile per inutile non vitiatur i favor negotii
3. Djelomična ništetnost u hrvatskom pravu
4. Zaključak