Osiguranje naplate potraživanja putem zadužnice

Dugi niz godina zadužnica je u Hrvatskoj prepoznatljiv instrument osiguranja plaćanja. Ona je izvorno hrvatski institut, uveden u pravni sustav putem Ovršnog zakona još 1996. godine. Zadužnicu izdaje dužnik vjerovniku kao svoju suglasnost da – ako ne podmiri svoju obvezu po dospijeću, vjerovnik može zaplijeniti sve njegove račune koje ima kod banaka. Danas je bjanko zadužnica prisutna i kao instrument osiguranja u slučaju neispunjenja preuzetih ugovornih obveza kod potpora za samozapošljavanje primljenih od HZZ-a, kod realizacije projekata financiranih iz državnih potpora itd. U tom slučaju korisnik potpore izdaje bjanko zadužnicu davatelju potpore i on je može „aktivirati“ u slučaju nenamjenskog trošenja sredstava od strane primatelja potpore ili nepoštovanja drugih ugovornih obveza zbog kojih treba primjenu potporu vratiti.

U većini stručnih članaka zadužnice se obrađuju s pravnog motrišta ili su predmet analize u okviru poslovnih financija. Za razliku od toga, ovaj članak pojašnjava praktičnu primjenu zadužnice – od njezinog izdavanja do aktiviranja i u vezi s tim knjiženjima u poslovnim knjigama dužnika i vjerovnika. Ujedno se zadužnica promatra i s motrišta primjene Zakona o porezu na dobit jer upravo ona može biti uporište za porezno priznavanje pojedinih troškova.

1. Uvod
2. Zadužnica kao instrument osiguranja plaćanja
3. Prijenos zadužnice
4. Naplata zadužnice
5. Knjiženje zadužnice i njezin utjecaj na osnovicu poreza na dobitak