Nagodba obveznoga prava – uređenje izvansudske nagodbe prema pravilima Zakona o obveznim odnosima

Nagodba je sui generis institut obveznog prava koji umnogome odstupa od generalnog režima Zakona o obveznim odnosima. Pri tome treba apriorno ustvrditi da među pojmom nagodbe i ugovora o nagodbi ne postoji jednakost. Ugovor o nagodbi nije razlog nastanka obveze, pa samim time nije tipični ugovor ni bilo kakav ugovor iz uobičajenog sadržaja tog zakona, nego mu je funkcija dokinuti spornost i neizvjesnost iz nekog već postojećeg odnosa. Nagodba je uređena od 150. do 159. članka Zakona o obveznim odnosima. U ovome se članku iznosi i komentira uređenje s naznakom ključnih elemenata nagodbe i njezinih obilježja te potenciranjem onih normativnih materija koje su u pogledu nagodbe pravi lex specialis. Što god da se govori o nagodbi ili kako god da se analizira i kvalificira, bit nagodbe čine uzajamna popuštanja, dakle popuštanja obaju ugovaratelja, u čemu se ogleda njezina beziznimna dvostrana obvezatnost, a samim time i naplatnost.

1. Uvod
2. Pojam i obilježja nagodbe
3. Uzajamna popuštanja
4. Sposobnost sklapati nagodbu
5. Sadržaj nagodbe
6. Primjena pravila o dvostranoobvezujućim ugovorima
7. Prekomjerno oštećenje u nagodbi
8. Učinci nagodbe
9. Smije li se sklopiti nagodba o nevaljanom pravnom poslu