Podnošenje tužbe i druge vjerovnikove radnje kojima se prekida zastara

Zastara se prekida priznanjem duga ili podnošenjem tužbe te svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravilima hrvatskoga obveznog prava, za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni, nego se, u biti, zahtijeva da on poduzme procesnu radnju. Prekid zastare podnošenjem tužbe te svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom središnja je tema ovog članka koja se analizira iz normativnog motrišta – držeći se pravila Zakona o obveznim odnosima, ali i s obzirom na shvaćanja koja su o tome iznjedrili relevantni hrvatski sudovi u svojim odlukama. Premda se u pravnim krugovima ova problematika čini jednostavnom i nespornom, brojni primjeri iz sudske prakse, posebno oni u kojima su odlučivali visoki hrvatski sudovi, pokazuju da među adresatima često o tome postoje pogrešna shvaćanja i predodžbe, i to najčešće riječ je o uvjerenju vjerovnika da pisanom ili usmenom obaviješću ili opomenom koja se može dokazati dolazi i do prekida zastare.

1. Uvod
2. Podnošenje tužbe
3. Druge vjerovnikove radnje kojima se prekida zastara
4. Vjerovnikovo pozivanje dužnika
5. Uspjeh s tužbom ili drugim pravnim sredstvom jedini dovodi do prekida zastare
6. Iznimka iz čl. 243. ZOO-a – odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti
7. Početak tijeka zastare i trajanje roka zastare u slučaju njezina prekida tužbom ili drugom vjerovnikovom procesnom radnjom
8. Rok zastare kod obnovljene (novirane) obveze
9. Zaključak