Obnova (novacija)

Jedno od temeljnih načela obveznog prava je načelo slobode uređivanja obveznih odnosa prema kojem sudionici u prometu mogu slobodno uređivati obvezne odnose, ako to nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Posljedično tome, sudionici obveznog odnosa mogu se sporazumjeti da će postojeću obvezu zamijeniti novom, koju će tada dužnik biti dužan ispuniti vjerovniku. Takav sporazum, koji dovodi do promjene sadržaja obveznog odnosa, zove se obnova ili novacija, a uređen je odredbama čl. 145. – 159. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO). U ovom ćemo članku nastojati prikazati što se smatra obnovom, koje su pretpostavke za nastanak obnove, njezine učinke te razliku između obnove i drugih (sličnih) instituta obveznog prava, uz osvrt na primjenu tog instituta u praksi i dvojbe koje se pritom javljaju.

1. Uvod
2. Različitost glavne činidbe i pravne osnove
3. Volja za obnovom
4. Valjana obveza
5. Učinak obnove
6. Razlika između obnove i drugih instituta
7. Zaključak